Kratak sadržaj:

Sve počinje kad je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posjećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora. Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero djece. Na to dođe njezin brat Pintorović–beg i da ju udati za Imotskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se neće smilovati djeci. Kad je Hasanaginica to čula, umrla je od tuge.

Mjesto radnje: U Zagvozdu, podno Biokova i na Klisu.

Vrijeme radnje: Prva polovica 17. stoljeća.

Tema: Tragični nesporazum

Ideja: I mali nesporazum dovoljan je da dođe do tragedije

Bilješka o piscu:

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kao već ostvaren pripovjedač i romansijer u drami se javio i Alija Isaković. Rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Pripovjedač, dramski pisac, putopisac i historičar književnosti. Njegova najpoznatija djela su Sunce o desno rame, Semafor te drame: Kraljevski sudbeni stol, Hasanaginica, To (1979.), Generalijum(1979.) koje su donijele neosporan kvalitet u historijski tok bošnjačke dramske književnosti. Nedavno je objavio Riječnik karakterističnih bosanskih riječi. Trenutno živi i radi u Sarajevu.

Kritički osvrt na djelo:

Preobrazovanje baladne građe u dramu Hasanaginica Isaković je uradio sa strašću i oprezom stvaralački raspoloženog povijesničara zaputivši se u osvjetljavanje socijalno-historijskih okolnosti pod kojim se mogao dogoditi tragični nesporazum između muža i žene. On je prvi bošnjački pisac koji se odlučio za dramatizaciju ove izazovne balade, ali je i prvi dramatičar uopće koji joj se uspio približiti na najbezbolniji način - sa dvostrukim srcem stvaraoca, starinskim u osluškivanju, a modernim u oblikovanju građe. Zato je Hasanaginica tekst klasičan analognoj sferi i vajanju likova, ali modernih dramaturških rješenja po segmentiranju prostora i paralelizmu zbivanja, čijom čvrstinom i skladom Isaković parira stamenom svijetu balade i njenom uvijek krepkom organizmu što diše čarobnom jednostavnošću savršenstva.