Kratak sadržaj:
Ova drama otkriva nam priču o Nori, ženi odvjetnika Torvalda
Hemlera. Nakon što joj u posjet dolazi gđa Linde, dugogodišnja prijateljica,
ona joj otkriva svoju malu tajnu. Jednom prije mnogo godina da bi spasila muža
krivotvorila je potpis i tako dobila veliku svotu novaca potrebnog za
ozdravljenje njezinog supruga u Italiji. Postavši direktorom Dioničke banke on
je odlučio otpustiti čovjeka koji joj je davno pomogao u ostvarenju tog
pothvata. Krogstad da bi zdržao svoj položaj u banci zaprijetio je Nori da će
sve otkriti Torvaldu. Izbezumljena i očajna Nora moli muža da ga ne otpusti,
ali Krsgstad ipak biva otpušten i njegova prijetnja izvršena. Kad je Torvald
ipak saznao istinu on nije bio spreman žrtvovati svoju čast da obrani Noru. I
iako je Krogstad, nagovorom gđe Linde, odlučio da će čuvati tajnu, Nora više
nije voljela svog muža. U tom trenutku shvatila je da ne može više ni trenutka
provesti u kući u kojoj je bila samo lutka. Napušta svoje troje djece i muža te
odlazi u potragu za slobodom, ispunjavajući dužnost prema samoj sebi.
Mjesto radnje: Radnja se odvija se u Helmerovom stanu.
Vrijeme radnje: Otprilike oko 1879. godine.
Tema: Životna sudbina Nore koja je odrasla u djetinjoj nježnosti oca, zatim muža, koji su je mazili kao divnu lutkicu, ali su je zapravo isključili iz svoga i iz njezinoga života.
Analiza likova:
Torvald Helmer - Naoko uredan, častan i točan građanin. Ispod njegove se maske, međutim, kriju promašenost životnih nadanja, slabost značaja i intelektualna praznina. On je jak tek kada može upravljati – lutkom. Čim mu je ona oduzeta, u času kada Nora svjesna svojih činova i njihovih posljedica prestaje biti usmjeravana osoba već biće razumno i slobodno, Helmer gubi i posljednji svoj oslonac. Za njega je Nora kao kućni ljubimac koji služi za zabavu:
Ne kaniš valjda poricati, draga Nora? (obuhvati je rukom oko pasa.) Moja je rasipnica tako slatka, ali joj treba hrpa novaca. Nevjerojatno kako su drage takve ptičice i kako su skupe čovjeku koji ih drži.
On nije hrabar, spreman je na sve da sačuva svoj ugled...
Svu si mi sreću uništila, svu budućnost razorila! O, strašne li pomisli! Sad sam u rukama besvjesna čovjeka. Sad on može raditi sa mnom što ga je volja, može od mene zahtijevati što mu drago, može mi naređivati i zapovijedati kako god hoće, a ja moram bez riječi sve podnositi. I tako sam nisko pao zbog lakoumne žene.
On je tip slatkorječivog čovjeka koji je hrabar jedino na riječima...
Nikad da te se dovoljno nagrlim! Znaš, Nora, ponekad poželim da ti zaprijeti kakva velika pogibao, pa da za te žrtvujem krv i život i sve drugo.
Nora - Torvaldova razmažena i tetošena žena, kao takva osjeća se podređenom i nesamostalnom. Ona je plemenita žena koja je za spas obiteljske časti pretrpjela toliko straha i poniženja, te je odlučila napustiti ne samo muža i kuću već i troje djece kako bi dokazala pravo na izbor samostalna i slobodna puta. Ne želeći više biti lutkom, progovorila je istodobno u ime ravnopravnosti kao i svojevrsne socijalne pravde.
Nora je imala problem u mladosti. Taj problem je bio odnos njena oca prema njoj. Sva njegova ljubav bila je usmjerena na nju kao u nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe. Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njena oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni dio njega i ništa više:
Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni.
Kao što je ona lutka za svoga muža tako su i njena djeca lutke za nju.
Služe za igranje i gledanje:
O, kako ste mi svježi i rumeni! Jabuke i ružice moje rumene... Daj je malo meni, Ana Marija! Slatka moja lutkice. (Uzima najmlađe dijete te pleše s njime)...
Dr. Rank - Najbolji Helmerov prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca. On dolazi u njihovu kuću jer je zaljubljen u Noru, spreman je za nju sve napraviti. To je tajio godinama, da bi joj prije smrti priznao svoju ljubav.
Helmer ga je ovako opisao:
Bio nam je prisan prijatelj. Naprosto ne mogu zamisliti da ćemo ostati bez njega. Sa svojim patnjama i sa svojom usamljenosti bio je kao oblačna pozadina naše sreće, jasne kao sunce. Možda je i najbolje tako, bar za njega.
Gospođa Kristina Linde - Stara Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno različito od Nore.
Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema Norinih problema. Morala se brinuti za bolesnu majku i braću, a kad joj je majka umrla i braća se osamostalila postalo joj je pusto, nije više imala životnog motiva:
Nije, Nora, sada mi je neizricivo pusto. Nemam nikoga kome bih posvetila život. (Nemirno ustane.) Zato nisam više mogla izdržati u onoj zabiti. Ovdje ću zacijelo lakše naći čime ću se zabaviti i zaokupiti svoje misli. Kad bi mi se posrećilo da nađem posao, možda i u kakvom uredu...
Bilježnik Nils Krogstad - Tamni lik u djelu, prevarant i pokvarenjak, koji doživljava preobražaj kada mu gospođa Linde iznese svoju želju za zajedničkim životom s njim. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na svoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno.
Pa radi u njoj. Ne znam ima li i kod vas takvih ljudi koji svuda zabadaju nos ne bi li nanjušili kakvu moralnu trulež pa da im to bude sredstvo za iznuđivanje.
A zdravi onda neka se izvlače kako umiju.
Njegova nesreća ga navodi na nemoralne poteze, u želji da se uzdigne na još viši položaj.
Bilješke o piscu:
Henrik Ibsen norveški je dramatičar i predstavnik
dramsok simbolizma 19.stoljeća. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu za koje je
pisao dramska djela. U početku svoga stvaranja pisao je u djela u duhu
romantike te historijske drame kojima je izražavao svoj nacionalni identite, a
nakon toga uslijedile su psihološke drame u kojima smanjuje broj dramskih liva
i scenski prostor na minimum, a drama raste u psihološkom smislu. Jedna od
takve vrste drame je Lutkina kuća, kasnije nazvana Nora prema glavnom liku.
Ibsen je
smatrao da je kazalište javna govornica na kojoj autor izražava i bori se za svoje ideje bez obzira na moguće negativne reakcije društva. Takav stav vidi se u Nori u kojoj on potresno i strastveno analizira problem položaja žene u braku i društvu zalažući se za ravnopravnost i slobodu žena. Nora, moralna pobjedica ovog dramskog djela, tek nakon osam godina provedenih u bračnoj zajednici otkriva da njen muž, Helmer, nije onakav kakav joj se činio. Autor se služi retrospektivnom metodom pa se tako prošlost, približavajući se kraj drame, sve više otkriva. U početku je prikazana idilična obitelj: majka domaćica koja odgaja dijete i brine se za kućanstvo te se trudi ugoditi mužu u svakom trenutku. On se prema njoj ponaša kao prema djetetu, tepa joj, nježan je prema njoj. Ipak, gledano sa Norine strane, nije sve tako idilično. Među njima postoji tajna koja narušava Norin mir, a koju je ona uspješno tajila sve dok se u njihov život ne umiješa Krogstadt kojega Helmer želi otpustiti. Krogstadt tada počinje sa prijetnjom da će Helmeru odati njezinu tajnu. U tom trenutku veliku ulogu ima Norina prijateljica, gospođa Linde, koja je ranije bila u vezi sa Krogstadtom i koja ga uspije nagovoriti da odustane od svoga nauma, ali tada je već bilo
kasno jer je Helmer već pročitao pismo koje mu je ovaj poslao. Saznavši da mu je Nora lagala da je posudila novac koji je bio potreban za njegovo izlječenje od njenog oca, da je krivotvorila očev potpis, Helmer je shvatio da bi mu ta istina mogla ugroziti položaj u društvu i posao u bancu. Zbog toga osuđuje njezine postupke i nju samu. Helmer nije uopće htio poslušati Norine razloge takvog postupka, nije mu značilo ništa ni to što je ona taj novac posudila zbog njega i time žrtvovala sebe i otkidala od sebe kako bi taj novac vratila. On nije uvidio njezinu ljubav, žrtvu i velikodušnost. Kada je primio drugo Krogstadtovo pismo u koje mu on kaže da će sve ostati tajna, Helmer je u istom trenutku promijenio svoj stav prema Nori. Ponovno joj se obraća s nježnošću i zaštitnički, ali Nori nakon prethodnog muževog ponašanja ništa više ne znače njegove „slatke" riječi. Shvatila je da je on suviše sebičan i da mu je u životu stalo do drugih vrijednosti. Shvatila je da uz njega nikad neće imati svoju slobodu i da će uvijek biti samo lutka kojoj će on upravljati. Kao slobodan čovjek kojeg vode razum i osjećaju, Nora ne prihvaća više nikakve uvjete i mogućnost novoga ropstva u odnosu prema vlastitom mužu. Odlučuje napustiti obitelj te početi živjeti drugim stilom života. Ona ne želi više nikome polagati račune, pravdati svoje postupke i dati drugom da odlučuje umjesto nje. Želi imati vlastito pravo izbora i dolučivanja, želi samostalnost. Svjesna je toga da se mora suočiti sa posljedicom svoje prve samostalne odluke, osude društva.
Ovakav završetak drame izazvao je prilično burne reakcije publike zbog čega su
se prikazivane predstave u nekim njemačkim kazalištima prekidale, a neki redatelji morali su sami mijenjati završetak bez znanja autora. Od toga doba pa do danas stav društva se promijenio. S vremenom je došlo do emancipacije žena pa su one postale ravnopravne u tom drutšvu i dobile su željenu slobodu.
Više nitko ne može ih osuđivati kada odluče misliti i na sebe.
Ibsen je
smatrao da je kazalište javna govornica na kojoj autor izražava i bori se za svoje ideje bez obzira na moguće negativne reakcije društva. Takav stav vidi se u Nori u kojoj on potresno i strastveno analizira problem položaja žene u braku i društvu zalažući se za ravnopravnost i slobodu žena. Nora, moralna pobjedica ovog dramskog djela, tek nakon osam godina provedenih u bračnoj zajednici otkriva da njen muž, Helmer, nije onakav kakav joj se činio. Autor se služi retrospektivnom metodom pa se tako prošlost, približavajući se kraj drame, sve više otkriva. U početku je prikazana idilična obitelj: majka domaćica koja odgaja dijete i brine se za kućanstvo te se trudi ugoditi mužu u svakom trenutku. On se prema njoj ponaša kao prema djetetu, tepa joj, nježan je prema njoj. Ipak, gledano sa Norine strane, nije sve tako idilično. Među njima postoji tajna koja narušava Norin mir, a koju je ona uspješno tajila sve dok se u njihov život ne umiješa Krogstadt kojega Helmer želi otpustiti. Krogstadt tada počinje sa prijetnjom da će Helmeru odati njezinu tajnu. U tom trenutku veliku ulogu ima Norina prijateljica, gospođa Linde, koja je ranije bila u vezi sa Krogstadtom i koja ga uspije nagovoriti da odustane od svoga nauma, ali tada je već bilo
kasno jer je Helmer već pročitao pismo koje mu je ovaj poslao. Saznavši da mu je Nora lagala da je posudila novac koji je bio potreban za njegovo izlječenje od njenog oca, da je krivotvorila očev potpis, Helmer je shvatio da bi mu ta istina mogla ugroziti položaj u društvu i posao u bancu. Zbog toga osuđuje njezine postupke i nju samu. Helmer nije uopće htio poslušati Norine razloge takvog postupka, nije mu značilo ništa ni to što je ona taj novac posudila zbog njega i time žrtvovala sebe i otkidala od sebe kako bi taj novac vratila. On nije uvidio njezinu ljubav, žrtvu i velikodušnost. Kada je primio drugo Krogstadtovo pismo u koje mu on kaže da će sve ostati tajna, Helmer je u istom trenutku promijenio svoj stav prema Nori. Ponovno joj se obraća s nježnošću i zaštitnički, ali Nori nakon prethodnog muževog ponašanja ništa više ne znače njegove „slatke" riječi. Shvatila je da je on suviše sebičan i da mu je u životu stalo do drugih vrijednosti. Shvatila je da uz njega nikad neće imati svoju slobodu i da će uvijek biti samo lutka kojoj će on upravljati. Kao slobodan čovjek kojeg vode razum i osjećaju, Nora ne prihvaća više nikakve uvjete i mogućnost novoga ropstva u odnosu prema vlastitom mužu. Odlučuje napustiti obitelj te početi živjeti drugim stilom života. Ona ne želi više nikome polagati račune, pravdati svoje postupke i dati drugom da odlučuje umjesto nje. Želi imati vlastito pravo izbora i dolučivanja, želi samostalnost. Svjesna je toga da se mora suočiti sa posljedicom svoje prve samostalne odluke, osude društva.
Ovakav završetak drame izazvao je prilično burne reakcije publike zbog čega su
se prikazivane predstave u nekim njemačkim kazalištima prekidale, a neki redatelji morali su sami mijenjati završetak bez znanja autora. Od toga doba pa do danas stav društva se promijenio. S vremenom je došlo do emancipacije žena pa su one postale ravnopravne u tom drutšvu i dobile su željenu slobodu.
Više nitko ne može ih osuđivati kada odluče misliti i na sebe.