Milan Begović - Amerikanska jahta u splitskoj luci

O Begovićevoj komediji Amerikanska jahta u splitskoj luci govori se kao o djelu koje još izaziva rasprave. Begović je zacijelo odlučio napisati djelo s temom o velikim promejnama u Splitu nakon Prvog svjetskog rata i to pod utjecajem promjena što su ih izazvali američki ratni brodovi stacionirani u splitskoj luci. Međutim, pisac premalo opisuje život u Splitu, tako da je propustio realizirati pravu priliku. Ipak, pokušao je prikazati tipičan mediteranski mentalitet u salonskoj sredini. U doslovno dramskom smislu riječ je ipak o velikim slabostima.

Amerikanska jahta u splitskoj luci prejako je sadržajem vezana uz mnogobrojne određenosti o kojima i te kako ovisi. Nakon drame koja slobodno šeta područjima između sna i jave, Begović se iznenada odlučio za vrlo čvrstu realnost, prepunu materijalnih konkretnosti čudne sitničavosti. Glavnu ulogu u tomu svijetu igra novac, i on je, na kraju, uzročnik happy enda. Kako je i zašto inače sanjarskoga autora spopala takva optika, za mnoge teoretičare mogla bi biti i ostati nerješiva zagonetka. Ali ako se te stvari pokušavaju promatrati s praktičnoga stajališta, mnogo toga bi moglo ispasti posve logičnim. Naime, Milan Begović je niz godina proveo u Splitu, najprije kao đak, a zatim i kao profesor, i to je izazvalo stanovite posljedice u njegovom književnom stvaranju, pogotovo kad se radi o spomenutoj drami... Njegova životna iskustva izrazito su ga vezala uz materijalnosti sredine i odredila mu pojedine motive. Morski dodiri Splita s daljinom zbivali su mu se pred nosom i brujali na oba uha. Splićani su, naime, u to doba bili neobično ponosni zbog raznih svjetskih posjeta što su zapljuskivali njihovu luku te punili stupce njihovih dnevnih novina. Samo što pisac ipak nije uspio prodrijeti u bit splitskoga. Dapače, kao da ga je nametnuta fabula povela nekamo daleko od Splita i njegova mentaliteta.

Vrsta djela - komedija

Vrijeme radnje - 1929. godina

Mjesto radnje - Salon palače Milesi na Trgu voća u Splitu i paluba jahte Stella.

Radnja se događa - u I. i III. činu u salonu palače Milesi, na Trgu voća u Splitu; u II.činu na palubi  jahte STELLA; intermezzo između II. i III. čina: na balkonu palače Milesi.

U gradu Splitu je smeštena radnja komedije Amerikanska jahta u splitskoj luci, u vrijemeizmeđu dva velika rata dvadesetog stoljeća. Cijelu strukturu komedije Begović je zamislio kao kontrast suprotnosti. Pa se tako s jedne strane pojavljuje obitelj De'Milesi, stara aristokratska obitelj, ogrezla u siromaštvo i dugove, u tolikoj mjeri da im švelja i sluga Điđeta daje novac. S druge strane imamo obitelj Tudor, bogate Amerikance porijeklom iz Splita, koji dolaze posjetiti rodni kraj u blještavoj jahti. To je fizička suprotnost oronulosti palače De'Milesievih. Sama radnja također je ispunjena mnoštvom simboličkih oprečnosti, koji određuju položaj likova u društvu.

Obitelj De' Milesi posjeduje Tizianov portret Frančeska De'Milesia koji im je jedina nada za spas (a zapravo je bezvrijedni falsifikat) te ga Kontesa Kata i stričevi Konte Ruđe i Konte Mome planiraju prodati i podijeliti novce. Njemu je suprotstavljen Điđetin šivači stroj, kojim ona zarađuje za život, za razliku od njih. Radišnoj Điđeti suprotstavljena je bogata i razmažena Filipova kćer Phoebe, koja je navikla imati sve što poželi, a aristokratima neradnicima, suprotstavljen je Filip, koji je otišao u Ameriku kao siromah i obogatio se do neslućenih razmjera.

Radnja se zapetljava kada Konte Keko De'Milesi (mladi student doktorand) dobije zadatak provesti Filipovu obitelj po Splitu i okolici, pri čemu se on i Phoebe zaljubljuju, iako je Keko u vezi s Điđetom. Čitava Kekina obitelj u toj vezi vidi šansu za spas iz siromaštva. pa ga potiču na brak, ne obraćajući pažnju na muku vjerne Điđete. Dobronamjerna Điđeta oprašta Keki, shvaćajući položaj obitelji te prepušta Keku mladoj Amerikanki. Kada je praktički sve gotovo, Phoebe razvrgava zaruke sa zaručnikom Leejem Prenticeom i želi povesti Keku sa sobom u Ameriku.

Događa se neočekivani obrat. Keko odustaje od Phoebe, a ona odlazi u njihovu palaču kako bi provjerila koliko ga Điđeta voli. Shvaćajući da je Kekina i Điđetina ljubav iskrena i stvarna, Phoebe se povlači. priznajući kako je za nju sve to bio samo mali flert. Kao da sve to Begoviću nije bilo dovoljno, odlučuje se za još jedan obrat, kojim će stvoriti fantastičan sretan kraj. Nakon što jahta isplovi, na vrata palače dolazi podvornik Pučke banke. Filip im šalje veliku svotu novaca Kati, Ruđi i Momi, jer mu je Kekina baka davno posudila novac za odlazak u Ameriku. Keko dobiva veliki iznos za falsificiranog Tiziana (iako svi znaju da je falsifikat), a Phoebe Điđeti ostavlja svoju bisernu ogrlicu kao svadbeni dar za vjenčanje s Kekom.

1. Čin - Kad se digne zastor, vidi se kako krojačica Điđeta sjedi naslonjena laktovima na mašinu. Ona je tipična Dalmatinka – crnka kovrčave kose, od kojih dvadeset, a možda i više godina. Vidi se iz razgovora s Kekom da su njih dvoje u vezi i ona je ljubomorna na Amerikanku. Naime, kako doznajemo, Keko je u ulozi vodiča mladoj Amerikanki, koja je na nekoliko dana došla jahtom u njihov grad. Keko objašnjava Điđeti da je to samo strankinja kojoj treba pomoć da se snađe u stranom gradu i da već sutra odlazi. Susret sa mladom Amerikankom Phoebe bio je za Keka kao neka fantazija o sreći, koja ga je obuzela iz potrebe da pobjegne iz skučenosti, mizerije i poniženja u koje ga je dovelo postepeno duševno i materijalno propadanje njegove porodice.

Skoro je postao nezahvalnik i izrabljivač žene koja je bila spremna za njega sve žrtvovati. Kontesa Kate je žena u pedesetim godinama, sijede kose, punačka, otmjena i staromodna. Ona dolazi kući nakon što je konte Keko izašao da se nađe s Amerikankom. Kad voćarica Jako pozvoni na vrata kontesa se sakrije jer joj duguje novce. Điđeta kaže da je kontesa pošla u crkvu. Jako je krupna i visoka žena. Najpopularnija je prodavačica voća i povrća, koja ima svoj banak upravo ispod balkona palače Milesi. Puna je humora i sa vječnim aluzijama. Kontesa prerano krene provjeriti da li je Jako otišla, pa naiđe na nju.

Jako samo preda kontesi dinju i kaže joj da je da Keku, pa da je on prenese gospođici Phoebe. Okrene se i trijumfalno izađe van. Malo zatim uđu Kekovi stričevi - najprije konte Ruđe, a za njim konte Mome. To su dva karakteristična tipa dalmatinskih plemića, u potpunoj dekadenciji. Konte Ruđe je visok, ćelav, s obojenom bradicom. Malo je mlađi od šezdeset godina, stasit je i vitak, odjeven moderno i elegantno. U džepu stalno nosi džepno izdanje svog omiljenog pjesnika Dantea.

Konte Mome je nešto stariji od svog brata, brbljaviji, prostodušniji, skoro pa neotesan. Visok je i plećat, a u džepu nosi svoj molitvenik. Oba su brata puki siromasi i žive od kukavne pripomoći, koju dobivaju od jedne stare ustanove "Bratovština splitskih plemića", u kojoj oni obavljaju neke neznatne funkcije. Mislili su da su došli na dvanaestu godišnjicu smrti svoga brata, pokojnog muža kontese Kate, ali ih ona ispravi i kaže kako je danas trinaesta godišnjica.

Ona je baš bila u crkvi, na misi koju je dala čitati za pokoj njegove duše, a oni nisu bili tamo.
Međutim izgleda da Kekovi stričevi nisu baš zbog toga došli. Ruđe se zaustavi pred Tizianovom slikom i nakon pauze pokaže štapom na sliku, pa kaže kako je jedan Englez njihovom ocu nudio 300 sterlinga za nju. Mome je na to nadodao kako njihov otac ne bi tu sliku prodao ni za 3000, jer je poštivao obiteljske relikvije. Kontesa zajedljivo doda da je zato sinovima i ostavio samo hipoteke i umjetnog Tiziana. Keko nije znao da Tizian nije original, a kontesa mu to nije htjela reći dok ne postane doktor. Ruđe i Mome je, međutim, savjetuju da mu ne kaže uopće, jer ako je uspije prodati, barem neće učiniti ništa nepošteno.

Ruđe i Mome su, štoviše, došli na ideju da Keko Amerikanki pokuša prodati Tiziana, kao original. Kontesa nevoljko pristaje, jer im je svima prijeko potreban novac. Čuju glazbu s prozora. Slušaju pozorno, a kad je glazba stala, Ruđe zamoli Momu da mu posudi dva dinara. Ovaj nema, pa zamoli kontesu. Ni ona nema, pa zamoli Điđetu. Ona ima taman dva dinara, koje onda Ruđe baci s prozora sviračima. Odjednom zazvoni zvono na vratima. To je Keko, ali sumnjaju da nije sam, jer bi inače sam otključao. Došao je s Amerikankom, Phoebe Tudor. Ona odmah zamjećuje Tiziana i pita da li je original. Keko kaže da jest, ima čak i potpis. Zainteresirana je za kupnju. Zvoni zvono na vratima. Keko prije nego ode otvoriti, upoznaje Phoebe s Điđetom. Predlaže da joj Điđeta pravi društvo, dok se on ne vrati.

Njih dvije razgovaraju; Phoebe pije alkohol koji je u njenoj zemlji zabranjen. Pokreću i razgovor o ljubavi. Phoebe nije nikada nikoga voljela, ali je zaručena. Objašnjava da biti zaručen ne znači da si i zaljubljen u onoga tko želi biti tvoj muž. Začuđena Điđeta kaže da bi se ona zaručila samo kad bi taj koji je u nju zaljubljen bio i njoj drag. Nakon kraćeg susreta i koketiranja Phoebe s Ruđom i Momom, dolazi i gospodin Tudor, da pogleda sliku Tiziana. Phoebe kaže da se s Kekom već sve dogovorila i da je slika njena. S g. Tudorom došao je je Phoebein zaručnik g. Prentice. On je visok, suh Amerikanac, obrijan, u bijelom ljetnom odjelu, kao da je slomljen u zglobovima, hladan i apatičan. Mr. Tudor je visok, elegantan, obrijan i u mornarskom oficirskom odjelu, četrdesetih godina.

Pristupi i poljubi ruku kontesi. Kaže joj kako mu je drago što je opt vidi nakon toliko godina. Kontesa ga gleda neko vrijeme i ne prepoznaje ga. Onda se dosjeti da je to mali Filip. Mr. Tudor potvrđuje da je on mali Filip koji je ovdje služio na najnižim poslovima, neprestano trčkarao na tuđe zahtjeve, spavao gore u uskoj mansardi, s miševima, a za sve to mjesečno dobivao forintu, a dnevno batine od sluga, sluškinja i mlade gospode Mome i Ruđe. Keko kaže da je poklonio sliku Phoebe. Svi su zbunjeni, međutim Keko ne posustaje.

Phoebe na zapovijed g. Prenticea pročita naglas najnovije izdanje vodiča koji kaže kako se u palači Milesi nalazi portret za koji se mislilo da je Tizianov original, ali da je zapravo uspjeli falsifikat, baš kao i majstorov potpis na njemu. Dok ona čita, vlada opće zaprepaštenje.

2. Čin - Na palubi jahte "Stella" koja je u ovaj čas usidrena u splitskoj luci. Ograda palube ide s jednog kraja pozornice na drugi, tako da se more zamišlja sprijeda gdje je gledalište. Otraga, iza druge ograde, vidi se u daljini Split u noćnoj rasvjeti i njenim odrazima u moru. Dalmatinska ljetna mjesečna noć puni prostore transparentnom sivomodrom maglicom koju režu konture jahtinih detalja. Oko ponoći. Na palubi ne gori u ovaj čas ni jedna električna svjetiljka. Nekoliko udobnih sjedala, ležaljki i stolić stoje porazmješteni na slobodnom prostoru.

Kad se digne zastor, započne ispod jahte serenada: nekoliko muških, dobro intoniranih glasova, uz pratnju gitare zapjevaju toplu dalmatinsku pjesmu. Zrak dršće od sentimenta i mjesečine: romantika, romantika... U jednom od fotelja sjedi, nevidljiv, Jim. Vide se samo gusti koluti dima njegove cigare koju on požudno srče, podajući se čaru noći, samoće i ganutljive pjesme. Pauza. Najednom začuje se kako netko dolazi na palubu. Jim se uspravi, utrne hitro cigaru i turi je u džep. Uto se pojavi: Phoebe u večernjoj toaleti i Konte Keko u fraku.

Na jahti Stella nalaze se Phoebe u večernjoj toaleti i Keko u fraku. Razgovaraju. Jahta se zove po Kekovoj baki koja je Mr. Tudoru dala novac da ode za Ameriku. Bila je uvijek dobra i darežljiva. Phoebe izjavljuje ljubav Keku, on, čini se, uzvraća. Na jahti su i Kekovi stričevi, Điđeta i kontesa. U razgovoru s Kekovim stričevima Phoebe otkriva kako zna da su njene potpisane dolare, koje im je poklonila dan ranije, dali razmijeniti te im ih ponovo poklanja. Momo se kune da će ih dati crkvi, a Ruđe siromašnima. Nasamo zaključuju da će zadržati svaki po svoj dolar, jer je Ruđe siromašan, a Momo će ionako u oporuci sve ostaviti crkvi. Điđeta, Keko i Phoebe razgovaraju, dok ostali piju kavu i likere. Điđeta i Phoebe se prepucavaju oko Keka.

Njemu je neugodno, ali je jasno da ne želi izgubiti Phoebe. Obećao joj je da će ići s njom u Pariz i da će za 5000 dolara biti njen plesni partner, baš kako mu je u početku i nudila. Kasnije Phoebe priopćava ocu i zaručniku ozbiljnu vijest: kada budu išli po Tiziana, Keko će zaprositi njenu ruku, a g. Tudor ima da na to pristane, jer je ona napokon pronašla sreću. G. Tudor je ljutit, ali ne vidi načina da se suprotstavi kćerki. Kada ona i Mr. Prentice ostanu sami, ona mu kaže da se nada kako je i on sretan što je ona našla svoju sreću, te da očekuje kako će sve ostati isto: ona će imati 75% vlasništva u njegovoj tvrtki, a on će ostati neženja zauvijek. On pristaje s svojim karakterističnim odgovorom Yes, my darling.

Intermezzo - Kontesa Kate usnula je san, Keko s Phoebe očekuje dijete. Šalje dolare i opet su bogati. Ona jede sladoled i prisjeća se kako je činila susjede zavidnima praveći se da jede sladoled i dok su bili siromašni. Žuta i crvena vata bile bi joj poslužene na tanjuriću na balkonu umjesto sladoleda. Ispričala je Jimu, Phoebeinom slugi, koji je sad njen sluga, kako su nekada palili knjige da izgleda kao da peku meso. Ukazuje se i konte Frančesko s portreta. Zamjera joj što su ga htjeli poslati u Ameriku.

3. Čin - Don Vice je sekularni svećenik. Poslovan je i temperamentan. Voli računati na prste i onda kad se baš i ne govori o brojevima. Iman negdje oko pedeset godina, ali je tek malo posijedio i izgleda mlađe no što uistinu jest. Govori vrlo glasno, s jakim naglaskom, bez ikakve mekoće. Ne birajući izraze, katkad je i prost, a njegov način razgovaranja općenito je grub. Kontesa mu je moralno i materijalno podčinjena, a za njega je odnos s njom isključivo poslovan. Nemilosrdan je i okrutan kod obavljanja poslovnih transakcija: ljudi njegov posuđeni novac vraćaju s kamatama i s kamatama na kamate, a duše predaje bogu bez iznimke.

Kontesi prijeti s njena dva najveća straha, sudom ili Paklom. Don Vice izvještava kontesu da treba iseliti s kata palače u kojem živi, jer ga može dobro iznajmiti. Kontesa mu duguje za najam već 5 godina. Keko nestrpljivo iščekuje Điđetu. Primijetio je da se sinoć naljutila. Čini se kao da je zaboravio na sva obećanja Phoebe. Dolaze i Kekovi stričevi. Razgovara se o tome kako kontesa i Keko trebaju iseliti, i kako je Phoebe zaljubljena u Keka, svima bi odgovaralo da Keko ode s Phoebe i pomogne im da izađu iz dugova.

Međutim Keko ne želi ni čuti za to, jer smatra da on nije na prodaju. Čak i Điđeta nagovara Keka da pristane na brak, radi kontese i cijele njegove obitelji. Jim dolazi na vrata i donosi poruku u kojoj piše da Phoebe želi nasamo popričati s Điđetom. Susret između Điđete i Phoebe potpuno je drugačiji od večeri ranije. Sada se ispričavaju jedna drugoj i vode iskren razgovor. Điđeta je spremna žrtvovati svoju sreću za Kekovu te Phoebe uviđa koliko Điđeta voli Keka. Problem je u tome što je i Phoebe zavoljela Keka, pa ne želi njemu i Điđeti kvariti sreću. Postaje jasno da je odustala od pokušaja da ga osvoji. Konačno, dolaze g. Tudor i g. Prentice da uzmu Tiziana. Pozdrave s obitelji i svi napeto očekuju hoće li im možda dati nešto novaca.

Mr. Tudor održi kratak govor u kojem kaže kako je iznimno zahvalan gospođi Stelli, majci Kekovih stričeva, koja mu je dala novac za Ameriku. Odnio joj je cvijeće na grob, pa mu ne preostaje ništa drugo nego da kaže cijeloj obitelji jedno veliko hvala. U dogovoru s Phoebe, g. Tudor pita Keka ima li on kakvu želju za kraj – očekujući prosidbu. Međutim Keko nema nikakvih želja. G. Tudor upita i Phoebe ima li ona što za nadodati. Ni ona više ne želi ništa. Pozdravljaju se svi svi i Amerikanci odlaze. Phoebe zaplače pozdravljajući se s Kekom. Obitelj ostaje sama. Kekovi stričevi razočarani su što nisu dobili ništa novca i što Keko nije zaprosio Phoebe. G. Tudor im je čak uzeo i Tizianov portret. U taj čas na vratima se pojavljuje podvornik Pučke banke. Uruči Keku pismo, pa Điđeta pročita kako je g. Tudor izračunao koliko bi s kamatama došao povrat novca što mu ga je u mladosti dala gospođa Stella, pa je ostavio jedan ček na taj iznos. Drugi ček je na 20. 000 dolara za otkup Tizianove slike. Phoebe je gospođici Điđeti ostavila ceduljicu s kojom će u kod draguljara preuzeti bisernu ogrlicu. To je poklon njoj i Keku za vjenčanje. Obitelj pogleda s balkona u luku i vide kako jahta upravo odlazi. Svi mašu.

Likovi - Konte Frančesko de'Milesi, Kontesa Kate de'Milesi, Konte Keko i njen sin, Konte Ruđe i Konte Mome, Điđeta Dunda, Phoebe, Filip J. Tudor, Lee Prentice, Don Vice, Jako, Mali Jim mornar, listonoša, bankovni poslužnik, ministrant, četiri studenta.

Phoebe je tip moderne, elegantne amerikanske djevojke, rođene i odgojene u bogatstvu i raskoši, navikle da joj se sve želje ispunjaju i sve zapovijedi izvršuju. Bit će joj nešto preko osamnaest godina, okretna, otvorena, superiorno naivna, akcentuirano bezobzirna, naoko egoistična, ali u duši dobra i nepokvarena, a što je glavno: mekana i osjećajna. U neprestanoj borbi sa samom sobom da sakrije tu mekoću i osjećajnost, rado se prikazuje tiranskom i nepomirljivom, osobito ako joj tko prkosi ili je izaziva. Plavuša, sa razbarušenom, kratkom kosom, skoro polukružnim obrvama, tamnijim od kose i modrim očima. Vrlo malena usta, oštro pocrvenjena, koja se u momentima dosade, nervoze ili razmišljanja skupe na potiho zviždanje. Govori s lakim engleskim akcentom, upotrebljuje i pokoju englesku riječ. Na sebi ima sportsku trikotastu haljinu, na glavi francusku kapicu, a u ruci nosi elegantan štapić.

Điđeta je tipična Dalmatinka – crnka kovrčave kose, od kojih dvadeset, a možda i više godina. U vezi je sa Kekom i ljubomorna je na amerikanku.

Kontesa Kate žena u pedesetim godinama, sijede kose, punačka i još dosta svježa, otmjena i staromodna u načinu i toaleti, sa nekakvim bjelokosnim brošem na prsima i molitvenikom s koricama od sedefa u maloj, finoj, ali ne manikiranoj ruci, bez prstenja.

Jako voćarica je krupna i visoka žena. Najpopularnija je prodavačica voća i povrća, koja ima svoj banak upravo ispod balkona palače Milesi. Puna je humora i sa vječnim aluzijama.

Konte Ruđe je visok, ćelav, sa ofarbanom bradicom a la Alessandro Tassoni 2 - talijanski pjesnik iz Seičenta. Bit će mu nešto ispod šezdeset, stasit i vitak, odjeven moderno, elegantno, skoro kicoški, sa polucilindrom u jednoj, a štapom sa bjelokosnom kuglom u drugoj ruci i ima lakovane cipele sa gumbima. Na vrpci oko vrata nosi monokl obrubljen kornjačevinom, tanku zlatnu narukvicu oko desnog pulsa, velik prsten sa kamejom na lijevom kažiprstu, a neobično dug nokat na lijevom malom prstu, kojim otkad - dokad, u razgovoru diskretno kopka po uhu ili nosu, na što izvuče iz džepa rubac, u koji obriše svoj dragocjeni nokat. Superioran u tonu i načinu, geste proučene i odmjerene, govori odsječno u kratkim frazama, umećući često među riječi "velim" i potcrtavajući sve što kaže, pa i onda kad je to neznatno i nevažno. U džepu stalno nosi džepno izdanje svog pjesnika ljubimca Dantea.

Konte Mome je nešto stariji od svog brata Konte Ruđe, brbljaviji, prostodušniji, skoro buršikozan. Visok, plećat, sa malko embonpointa, odjeven u komotan crni salonrok koji nije nikad zakopčan ali je sav zalizan na širokim reverima a okrajci mu vise kao mlohava, spuštena krila. U lijevom zapučku konstantno nosi krupan cvijet: u ovaj čas omanji suncokret. U lijevoj ruci drži starinski cilindar naslonjen na prsa, u desnoj prostu zavinutu batinu o koju se naslanja iako je još dosta čvrst i žustar. Raskuštrane rijetke vlasi, prilično sijede, a brada kakvu je nosio Aleardo Aleardi - talijanski pjesnik iz otočenta. Nosi veliku crnu plastron - kravatu i sprijeda široko otvoren ovratnik, u kravati ogromnu pribadaču sa kamejom, oko vrata starinski zlatni lanac koji svršava sa urom u jednom džepiću njegove šarene baršunaste veste. Jednako oko vrata svileni konopčić na kome visi otvoren starinski cviker. Na nogama jednostavne, crne zaprašene cipele sa elastikom koji je već popustio, a iz njih, kad sjedne, vire pletene, bijele končane nečiste bječve. U džepu nosi konzekventno svoj molitvenik.

Oba su brata puki siromasi i žive od kukavne pripomoći koju dobivaju od jedne stare ustanove Bratovština splitskih plemića u kojoj oni i obavljaju neke neznatne funkcije.

Phoebein zaručnik g. Prentice. On je visok, suh Amerikanac, obrijan, u bijelom ljetnom odjelu, kao da je slomljen u zglobovima, hladan i apatičan.

Mister Tudor je visok, elegantan, obrijan i u mornarskom oficirskom odjelu, četrdesetih godina. Potvrđuje da je on mali Filip koji je ovdje služio na najnižim poslovima, neprestano trčkarao na tuđe zahtjeve, spavao gore u uskoj mansardi, s miševima, a za sve to mjesečno dobivao forintu, a dnevno batine od sluga, sluškinja i mlade gospode Mome i Ruđe.

Konte Keko u izgledu, ne odaje nimalo da je ogranak bornirane, dekadentne, propale porodice malih dalmatinskih aristokrata, svjež i gibak u kretnjama, obziran i fin u govoru, dok ga ne zanese njegov južnjački temperamenat, visok, tamne puti i kose, obrijan, dobro ali nipošto kicoški odjeven, u svijetlim pantalonama i tamnomodrom kaputu, sa kravatom od foularda, bijelim polucipelama, bez šešira. Bit će mu oko dvadeset i šest godina, koje je proveo u neprestanoj borbi i trganju da se održi na površini, bijen od oskudice i sitnih obiteljskih briga, jedva je svršio pravni fakultet i sad se sprema da doskora bude promoviran na čast doktora. Malko egoist, nipošto proračunan, sposoban za najljepše zanose, katkad tvrdoglav, a katkad opet popustljiv i neotporan. Susretaj sa malom Amerikankom Phoebe bio je za nj kao neka fantazija o sreći i veličini koja ga je trenutačno obuzela iz potrebe da pobjegne iz skučenosti, mizerije i poniženja u koje ga je turilo postepeno duševno i materijalno propadanje njegove porodice. A možda i želja da podigne svoju krv na stari ugled i novu afirmaciju, učini da se je dao zanijeti onom fantazijom, što ga je skoro navela da postane nezahvalnik i izrabljivač žene koja je bila kadra da sve žrtvuje za nj.

Don Vice je sekularni svećenik sa dugom vestom i triangularnim šeširom, kako to nose popovi u Dalmaciji. U njega je malo, crveno lice, nipošto jezuitskog izraza, radije lukavo - seljačko sa žmigastim sitnim očima, punim obrazima i tupim nosom. Poslovan i temperamentan u riječima i gestama koje su raznolike i odsječne. Voli da računa na prste i onda kad nije baš govor o brojevima. Bit će mu oko pedeset godina, ali je tek malo posijedio i uopće izgleda mlađi no što uistinu jest. Govori vrlo glasno, kao da je gluh onaj s kim govori, i s brutalnim akcentom bez ikakve mekoće. Ne birajući mnogo izraze, katkad je i prost, a čitav njegov način debatiranja je grub. Kontesa mu je moralno i materijalno potčinjena, a za nj su obadvije te relacije samo posao i ništa više. Nemilosrdan i okrutan kod obavljanja jednog i drugog: posuđene se pare vraćaju s kamatama i s kamatama na kamate, a duša se predaje bogu bez rezerve. Inače: amo sud, a tamo pakao - za ubogu kontesu dva najteža strašila.

__________________________________

Milan Begović rođen je 19. siječnja 1876. u Vrlici u Dalmatinskoj zagori. 1888. godine u Splitu upisuje realnu gimnaziju i počnje se družiti s Vladimirom Nazorom s kojim ide u isti razred. 1891.godine objavljuje prvu pjesmu, "Nad spomenikom viških junaka", i to pod pseudonimom Tugomir Cetinski.

Tri godine kasnije u Zagrebu upisuje prirodoslovni studij na Filozofskome fakultetu, te piše i objavljuje prvu dramu "Pod ciganskim čadorom". Radi u Splitu i Zadru kao profesor, a u Beču pohađa slavističke kolegije kod Vatroslava Jagića. 1900. godine Milan Begović se oženio Paulom Goršetić, pijanisticom i objavio "Knjigu Boccadoro" pod pseudonimom Xeres de la Maraja.

"Knjiga Boccadoro" imitira motivsku cikličnost ranosrednjovjekovnih ljubavnih kanconijera, ljubavne je tematike, a sve pjesme događaju se oko iste ljubavne priče između Xeresa de la Maraja i markize Zoë Boccadoro. Kompoziciono zbirka prati odnos dvoje zaljuljenih od uvadranja do sklapanja braka. U trenutku objavljivanja knjiga je izazvala oprečne reakcije, jedni su ga prozivali zbog erotske kompometnte i optuživali ga za pornografiju i pomodnost, a od drugih, pogotovo 'mladih' modernističkih pjesnika, dobivao je pohvale i uživao njihove velike simpatije. Tom je zbrkom pjesama Begović postao jedan od najvažnijh predstavnika domaćeg esteticizma.

Godinu dana kasnije rodila mu se kći Božena, i odlazi u Italiju, a 1902. polaže diplomski ispit iz talijanskoga jezika i u Pragu pod pseudonimom Stanko Dušić objavljuje dramu "Myrrha". 1903. postaje pravi učitelj na Visokoj realci u Splitu, a 1905. godine njegova jednočinka "Venus victrix" premijerno je izvedena u HNK-u u Zagrebu. Iste godine dobiva sina Branka. 1906. drama "GospođaWalewska" izlazi u Savremeniku, i ima premijeru u HNK-u u Zagrebu. Glavni lik te drame je poljska grofica Walewska koja se zanosi Napoleonom, tobožnjim spasiteljem njezine domovine.

Dvije godine kasnije upoznaje Alfreda baruna von Bergera, ravnatelja Deutsches Schauspielhausa i na njegov poziv odlazi sa ženom i djecom u Hamburg te volonterski radi u kazalištu dok je na plaćenom dopustu Velike realke. Treća drama koja je izvedena u zagrebačkom HNK-u je "StanaBiučića". Stana je vezana uz Dalmatinsku zagoru, a Branko Gavella u "Dramaturškim fragmentima" piše da Begović u svome cjelokupnome dramskome stvaralaštvu nije uspio dostići literarnu čistoću "Stane".

U Beču i Hamburgu nekoliko godina djeluje kao dramaturg i režiser, a to je vrijeme provedeno u inozemstvu vrlo bitno za Begovićevo umjetničko sazrijevanje, jer se pomno upoznaje s funkcioniranjem kazališta i njgovih mehanizama.

1910. godne u Hamburško kazalište dolazi novi ravnatelj Carl Hagemann te imenuje Milana Begovića dramaturgom, dok u domovini dobiva Demetrovu nagradu za "Stanu". U Hamburgu surađuje s Hamburger Nachrichten i Narodnim Novinama. U Zagrebu započinju problemi s cenzurom koja mu zabranjuje jednočnike Čičak i Biskupovu sinovicu. Dvije godine kasnije na preporuku pozatoga austrijskoga književnika Hermmana Bahra dobiva mjesto redatelja i dramaturga u Neue Winener Bühne u Beču čiji je ravnatelj tada bio Emil Geyer. Prva drama izvedena u Neue Wierner Bühne u Begovićevoj režiji bila je Mein Freund Teddy, komedija A. Rivoirea i L. Besnarda. Iste godine u Zagrebu mu izlazi zbirka pjesama Vrelo. U Beču Milan Begović ostaje do 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, a godinu dana kasnije Begović je mobiliziran u prvi bosanski bataljun u Beču, gdje na dužnosti u odjelu poštanske cenzure i gdje upoznaje svoju buduću drugu suprugu Annerl Spitzer. Begović ostaje u vojsci i podnosi zahtjev za razvod braka s Paulom. 1918. rat završava, a Milan Begović dobiva sina Brunu s Annerl, godinu dana kasnije s njima seli u Maribor te sudjeluje u prijenosu posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopanskog iz Wiener Neustadta u Zagreb.

1920. godine Milan Begović počinje živjeti u Zagrebu na adresi Jurjevska 63a i započinje raditi kao profesor na Glumačkoj školi. Iste godine piše roman autobiografskog karaktera Dunja ukovčegu, koji je proglašavan hrvatskim najboljim lirskim romanom. Godinu dana kasnije uz Ljubu Wiesnera započinje uređivati časopis Kritika. Pod čak tri pseudonima: Malvolio, Hipolit i Ezop s Griča objavljuje feljtone i humoreske u Obzoru i Jutarnjem listu. Piše i izdaje Male komedije što je zbrirka od sedam jednočniki: Menuet-kaprisa, Venus-victrix-komedija, Biskupova sinovica, Čičak, Pred ispitom zrelosti, Cvjetna cesta i Slatka opasnost-groteska koje su izvedene u zagrebačkom HNK-u. Begović u nazivu svojih jednočinki koristi nazive glazbenih formi za najavu žanra i njihove strukture. U Malim komedijamamotiv je erotski intonirana igra između muškarca i žene. Antun Gustav Matoš optužio je Begovića da je Menuet iz Malih komedija plagijat njegove Jesenske idile, no do danas nije ustanovljeno je li Begović poznavao Matoševo djelo prije nego što je napisao svoje.

1923. godine završena je sudska rastava od Paulei u proljeće se vjenčao s Annerl, HNK prazivodi Svadbeni let dok se Male komedije izvode u Pragu. Godinu dana kasnije boravi u Italiji i piše dramu Božji čovjek, prvu iz ciklusa Tri drame. Osnovna tema ove drame je ispreplitanje senzualnoga doživljaja ljubavi s duhovnim. Za tu je dramu dobio Demetrovu nagradu. Sljedi drama Pustolov pred vratima (1925.) tragikomedija u devet slika, a kao materijal u stvaranju te drame zasigurno mu je poslužila Freudova psihoanalitička teorija jer se gotovo cijela drama odvija u podsvijesti mlade, na smrt bolesne djevojke Agneze. U Pustolovu pred vratima smrt se pojavljuje kao vodič Agnezinog puta u nedoživljeno i priželjkivano. Iste godine izlazi i prva varijanta novele Kvartet.

1926. Milan Begović navršava 50 godina, brak s Annerl je pred završtekom, Begović putuje u Italiju i upoznaje svoju treću ženu, Danicu Rabenhalt, a iste godine u Zagrebu se izvodi 'Pustolov pred vratima'. Godinu poslije imenovan je ravnateljem drame zagrebačkog HNK-a.

1928. iako je potvrđen za ravnatelja drame ipak je premješten na mjesto profesora u muškoj gimnaziji zbog dramatizacije Šenoinoga romana Diogeneš koja je izazvala veliki politički odjek s obzirom na aluziju o ubojstvu Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini. Iste godine vjenčao se s Danicom Rabenhalt. Piše komedijuAmerikanska jahta u splitskoj luci koja je postavljena u Zagrebu i Hamburgu. 1930. Giga Barićeva pobjeđuje na natječaju "Novosti" za roman u podlistku. Giga Barićeva i sedam prosacanajopsežnije je Begovićevo djelo. Bavi se mladaom udovicom Gigom koja zapravo ne zna je li udovica ili nije, nju uporno salijeće sedam prosaca koje ona s istom upornošću odbija čekajući povratak svoga muža nestaloga u ratu. Kada se on vrati optužuje ju da mu je bila nevjerna i ona ga na kraju sama ubija.

Giga je glavni lik i njegove najpoznatije drame Bez trećega (1931.) Drama se zasniva na psihološkim reakcijama Gige i Marka Barića, a tema drame je bolesna ljubomora. Marko se nakon godina izbivanja vraća kući iz Sovjetske Rusije, vrlo je ljubomoran na suprugu... ljubomoran je i na samu mogućnost da ga je ona iznevjerila. Objašnjenje naslova dolazi iz Giginog teksta: "Ljubomora nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost a ta postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli- da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta." Dramu tragično završava Giga – zbog nepravednih optužbi ubija Marka pištoljem.

1932. Milan Begović je umirovljen i sa suprugom Danicom seli se u Bisag-grad te započinje pisati libreto za operu Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta. Piše dramu Čovjek je slabo stvorenje(1933.) koja je praizvedena u Brnu i komediju Dva prstena (1934.) 1936. Milan Begović navršava 60 godina i boravi u Parizu povodom premijere njegove drame Bez trećega gdje prima orden Legije časti. Dvije godine kasnije piše Badnje veče Katice Degrelove i u prosincu proživljava moždani udar. 1940. godine u Zagrebu objavljuje roman Giga Barićeva i sedam prosaca.

Započinje Drugi svjetski rat. Milan Begović i njegova Danica se vraćaju natrag u Zagreb, žive u stanu na Petretićevu trgu 3. Begović završava svoj posljednji roman Sablasti u dvorcu koji će biti objavljen tek nakon njegove smrti, u Zagrebu mu izlaze 1943. Kritike i prikazi te Umjetnikovi zapisi.

Po završetku Drugoga svjetskoga rata Sud časti Društva književnika Hrvatske svrstava ga među fašiste i jugoslavenska vlast mu 1946.godine doživotno zabranjuje tiskanje i izvođenje književnih djela. Milan Begović umire od moždanog udara 13.05.1948. Pokopan je na Mirogoju bez počasti i bez nekrologa u novinama.

Milan Begović je mnogo pisao o kazališnim predstavama u Zagrebu. U svojim tekstovima bavio se redateljem Ivom Raićem i Josipom Bachom, piše o glumcima, analizira njihovu igru, zalaže se za domaću dramu... Zanimljivo je da 1928. jedan od poznatih talijanskih avangardnih redatelja Antun Gulio Bargaglia u rimskome kazalištu Teatro degli Indipendenti postavio Pustolova pred vratima, i da je drama bila na repertoru toga kazališta čak trinaest sezona. S tom predstavom Bargaglia je gostovao u Južnoj Americi, tako je Begović postao prvi hrvatski književnik čija je drama izvedena na tome kontinentu.

Begovićevi dramski tekstovi prisutni su na europskim pozornicama od 1930. pa do danas, a njegova su djela prevedena na mnoge strane jezike.

Manje je poznato da je Milan Begović pisao pod mnogobrojnim pseudonimima, da je imao tri supruge te da je pokopan na Mirogoju bez počasti koju je svakako zaslužio...