Kratak sadržaj:

Radnja romana počinje kada se tridesetogodišnji glavni lik Đuka Begović vraća iz zatvora nazad u svoje rodno selo koje se nalazi u okolici Županje. Proveo je u zatvoru četiri godina zbog ubojstva oca i sada kada se vratio kući na sve načine želi izbjeći znatiželjne poglede susjeda.

Kada se vratio na svoje imanje, prvo ga je obišao, a potom je legao pod šljivu i prisjetio se života.

Prvo se prisjetio svog najranijeg djetinjstva. Majka mu je umrla kada je imao samo pet godina pa je odrastao živeći samo s ocem. Otac Šima bio je bogat i lijen, a on je kao dječak upijao njegovo ponašanje. Vodio ga je u birtije gdje su dane i noći provodili u društvu Cigana lumpujući te zabavljajući se u društvu lakih žena. Već u najranijoj mladosti otac Šima svoga je sina učio takvim životom. Učio ga je da štipa djevojke. Tako da je dane uglavnom provodio razmišljajući o ženama.

Đuka je sve više poprimao karakteristike svoga oca. Bio je jako oholi sin rasipnog mu oca Šime Begovića. Bio je poput oca, rasipali su djedovinu i živjeli rasipnim životom. Ono što mu nije uspio rasuti otac, nastavio je on. Uglavnom, Đuka Begović živio je bećarskim životom.

Otac je Đuki kupovao sve što mu se prohtjelo, lijepo ga je odijevao i on je imao sve što je mogao poželjeti. Tako je postao razmaženi sin jedinac.

Imanje Begovića vodili su nadničari, a Šima je dane provodio uživajući i učeći svoga sina jedinca jednakim životom. Htio ga je naučiti kako će postati glavni bećar, bećar nad bećarima jer Begovići nisu obični ljudi, oni su puni života i strasti te su bolji od ostalih, običnih ljudi toga kraja. Pošto je Šima bio čvrsto uvjeren da su Begovići iznad svih, on svoga jedinca nije poslao niti u školu jer je smatrao da Begovićima škola nije potrebna.

U petnaestoj godini u Đuki se sve promijenilo. Od jednog događaja Đuka je gledao posve drukčije na oca, ali i na sve žene. Naime, Đukin je otac Šime od smrti njegove majke uvijek imao ženu. Često ih je mijenjao pa se izmijenilo čak i njih desetak. Jedne večeri otac i sin vratili su se kući pijani, a otac je naočigled sinu obljubio ženu. Tada se u Đuki nešto preokrenulo i on je bio uvjeren da su žene tu samo da udovolje muškarcu.

S vremenom, kako je Đuka postajao sve stariji, pojavio se veliki razdor između njega i oca mu Šime. Đuka se oteo kontroli, odrastao je ček se i oženio, ali nije se uspio smiriti. I dalje je živio bećarskim životom, upravo onako kako je to bio naučio od svoga oca.

Oženio se mirnom djevojkom Marijom, koja mu je ubrzo dosadila pa ju je varao. Upoznao je jednu birtašicu koja je odabrala njega, a ne njegova oca te se zabavljao u njezinom društvu.

Ubrzo je bio pozvan u vojsku gdje je ostao tri godine. Za to vrijeme, nježna žena koju nikada nije volio je umrla. Đuka je kratko odžalio pa je dalje nastavio po starome, bećarskom životu. Žena mu je umrla tijekom porođaja, ali ostavila mu je iza sebe kćerkicu Smilju.

Bilješke o piscu:

Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran dobivanjem loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.

Mjesto radnje: U Slavoniji

Vrijeme radnje: potkraj XIX. stoljeća

Tema: Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.