Kratak sadržaj:

Priča počinje o seljaku čobanu Jačici Šafranu koji sve do svoje starosti nije stvorio svoj dom. Oduvijek je imao lijep odnos s životinjama, a one su mu uzvraćale nježnošću. Bio je sam i uživao bi u ljepotama prirode. Rijetko je odlazio u selo i bio je nepristupačan ljudima koji su mu se rugali na njegov život. Radio je za druge i nije ništa stvorio za sebe. Ostario je i postao nemoćan za gonjenje stoke i puhanje u rog. Seljaci su željeli nekog jačeg i mlađeg. Dali su mu staru kravicu Golubu i ruševnu kućicu daleko od sela. U početku je Jačica bježao u goru i potajno gledao jako i zdravo stado. Mekan i dobar u duši sažalio se nad starom i žalosnom kravicom Golubom pa se pomirio sa sudbinom. Ponovo je pronašao smisao života i uredio vrt ispred kućice, posijao pšenicu, zasadio krumpir i grah čučavac. Sretan i zadovoljan gledao je kako usijev napreduje. Jednoga dana kraj Jačičine kolibe ugljenar i drvosječa Franina Brdar podigne brvnaru. Onakvog velikog, glasnog i jakog bojao se Jačica. Bio je grub i stalno mu se smijao. Pred jesen proširila se vijest da će se ubirati vojnica. Primio je Jačica obavijest i postao tjeskoban jer nije imao novaca da je plati. Znao je da mu jedino mogu zaplijeniti njegovu Golubu. Zatvorio se sa svojom kravicom u staju ali su panduri uspjeli razvaliti vrata i odvesti Golubu. Bio je shrvan od boli. Vraćajući se iz šume Franina Brdar ugledao je kako odvlače Jačičinu kravu. Sažalio se nad njim.

Tema: Djelo govori o siromaštvu i teškom životu malog čovjeka, nemilosrdnosti države, otuđenosti među ljudima, vrijeđanju i ismijavanju malog čovjeka kojega nitko ne štiti.

Bilješka o piscu: 

Kovačić, Ivan Goran (Lukovdol, kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča 07. 1943. ), književnik. Studirao slavistiku u Zagrebu. 1935. uzeo nadimak Goran. Bio urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. otišao s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubijen od četnika. Pisao pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života štampao: Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao ljude pritisnute siromaštvom, male i nesretne, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo pisati i sva romana (Brod na potoku, Božji bubanj), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio pjesme Ognji i rože i knjigukritika Eseji i ocjene, u kojima je veoma pronicavo otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i rože uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvečivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943. ) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz naše NOB; strvično djelo o fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Podaci iz: Hrvatski leksikografski zavod, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1966.