Kratak sadržaj:

Padao je snijeg i bilo je hladno, a neki je čovjek sjedio nepomično na klupi na Iličkom trgu. Gledao je Mika jednog pijanog Slovaka. Slovak je par puta pao potrbuške i nije se mogao dići pa je trebao pomoć stražara da bi otišao kući. Zamišljeno gledajući, Mika se sjetio onog što je doživio zbog pijanstva. Mika i Jankić su ispilili i nacijepali jednom čovjeku drva i dobili za to 5 kruna. Odmah su otišli u gostionicu i popili dvije litre, pa zatim, tri, četiri. Tada je Mika pomislio da bi mogli poći kući, ali Jankić je još želio piti. No kada su ispili još pola litre, ali ni to nije bilo dovoljno pa su pili i pili… U razgovoru uz piće Mika je hvalio svoju djevojčicu Evicu. Na poziv stražara krčma se ispraznila, a Mika i Jankić su pošli kući. Mika je putem razmišljao što će li mu žena reći. Dali će ga psovati?! Skupio je hrabrosti i ušao u kuću. Kako je zamislio tako je i bilo. Žena ga je psovala, a on onako pijan uhvatio Evicu i pretuče je. Žena istrgne Evicu iz ruku pijanog muža, a on padne na krevet i zaspe. Ujutro kada se probudio, žena mu je rekla da je pretukao Evicu. Mika bez ženinog saznanja ode u Evičinu sobu. Evici je iz usta neprestano curila krv i nije mogla jesti i piti. Mika je sijeo pokraj nje i počeo joj tepati, te joj darovao kutiju sa slatkišima. Sutradan je Mika otišao na posao i nije se želio vratiti kući i čuti što je Evici rekao liječnik. Hodao je ulicama i susreo svoga sina koji mu je rekao da je Evici vrlo loše. Kada se smračilo, žena je krenula tražiti Miku. Vidjela ga je kako šeće te je otišla do njega i tužno mu izjavila: “Preminula je”. Mika je stajao nepomično. Žena ga je pozivala u kuću uvjeravajući ga da nije on kriv jer je bio pijan. Vrativši se kući nije više bilo isto. Nije bilo djevojčice Evice i tek je tada shvatio da pijanstvo nije bilo toga vrijedno.

Bilješka o piscu:

Vjenceslav Novak se rodio 1859. godine u Senju. Novak je bio dijete činovničke obitelji. Pošto je u Zagrebu svršio Učiteljsku školu, učiteljevao je u rodnom gradu, zatim je u Pragu studirao muzički akademiju. Završivši akademiju postao je nastavnik Učiteljske škole u Zagrebu. Životni put Vjenceslava Novaka bio je težak. Imao je veliku porodicu, a materijalno stanje austrijskog činovnika bilo je vrlo skučeno. Osim toga Novak je bolovao od tuberkuloze. U jednom alpskom lječilištu našao se zajedno sa Josipom Kozarcem. Umro je 1905. godine.

Vjenceslav Novak ostavio je osam romana i velik broj pripovijedaka. U njima slika gotovo sve slojeve hrvatskog društva. Hrvatska je tada prolazila kroz doba svoga kapitalističkog razvitka. U najboljim romanima «Posljednji Stipančići» i «Pod Nehajem» opisuje prilike u svom rodnom gradu, propadanje plemićkih porodica i političko-društvena previranja koja je nosilo novo vrijeme. U nekim djelima Novak crta usku malograđansku sredinu i talentirane pojedince koji u njoj propadaju («Dva svijeta»). U romanima «Pavao Šegota» i «Tito Dorčić» Novak je prikazivao sudbine intelektualaca svoga kraja.

Vrlo su poznate njegove «Podgorske pripovijesti» u kojima je pružio uspjelu sliku jednoga siromašnog primorskog kraja koji ne može da prehrani svijet što se rodio na tom kamenjaru, bijenog žestokim vjetrovima s mora i s Velebita.

U pripovijedkama «Nezasitnost i bijeda» i «U glib» Novak je opisao bijedan život srednjoškolaca i studenata iz eksploatiranih slojeva svog vremena.

On je jedan od prvih hrvatskih pripovijedača koji je prikazivao bijedu i teške posljedice bijede hrvatskog radništva. Sadržaji njegovoh djela i toplina kojom je pisao pokazuju da je Novak imao plemenito srce i umjesto da zaoštri borbenost svojih junaka, on je vjerovao da bi dobrota i milosrđe mogli riješiti teško socijalno stanje.

Mjesto radnje : Podrum jedne kuće, hladne i snijegom zatrpane ulice, te birtija u koju su Mika i Jankić često izlazili i trošili svoje zaslužbe…

Vrijeme radnje: Zima 1905. godine

Tema: Težak život i bijeda pilara, koji rade teške fizičke poslove u svakodnevnoj borbi za golo preživljavanje.