Kratak sadržaj:

Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.

I.

Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice. Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan i mučan.

«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće, jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? Ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.

II.

Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo po očevoj volji njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na plaćanje Jurinih dugova.

III.

U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao je da svojim učenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kući ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipančićevu vinogradu. Točno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i mač, a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svečanost je bila u toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no Wintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.

IV.

Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom događaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipančića je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemićko odijelo i mač, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.

V.

Porodična kuća Stipančića nalazila se na sjeveroistočnoj strani grada. Bila je to prostrana kuća u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kući je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta nečiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je učio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odličnim, Ante ga je poslao na sveučilište u Beč: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.

VI.

Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina. Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom pripovijedao o njemu. «A pita li što za kuću, za nas?» - pitala je bojažljivo majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipančić. Otac je redovito slao novac Jurju, a nakon četvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca. Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da bude dobra domaćica, vjerna supruga i da ugađa mužu. Majci nije bilo pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila 16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je upoznala mladoga bečanina Friedmana koji se u nju zaljubio.

VII.

Prošla i peta godina, a Stipančić nije dočekao da mu sin završi nauke. Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su njegove oči bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje očevine. U to vrijeme kanonik Vukasović zalagao se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipančić je bio za ujedinjenje sa Mađarima, no obojici je smetala vojnička vlast u Senju. Vukasović je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda, borba nije samo naše pravo već i dužnost!»

VIII.

Započela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasović je građanima govorio: «Ima našeg naroda pod Turčinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv čuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove. Narodna svijest se budi! Budimo se i biti ćemo svoji!» - tako je kanonik govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemački, već hrvatski, a to je bilo čudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, već su pomišljali – «najbolje je, ne pačati se ni u što!» I tako je Vuksanović dobivao nove pristaše, ali ih je i gubio, jer narod nije znao kome će, pa se podijelio. Stipančić je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako će utrti put svome Jurju kod Mađara i već je pripremao govor što će ga održati na požunskom saboru s idejom: «da će grad Senj pohrliti u bratsko naručje viteškog mađarskog naroda.»

IX.

Odnosi između oca i kćeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i svoje pravo:«Ta ja već nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!» Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razbolio. Strašno ga je sin razočarao, u kojega je on toliko vjerovao: «Juraj Stipančić postao je konobar!» I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina: «On je propao, a nas upropastio!»

X.

«Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar posuđuje novac samo uz dobru jamčevinu i masne kamate. Kada je lihvar zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi po gradu kako su Stipančići osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.

XI.

Major Benetti, rodom Tršćanin, nizak crnomanjast, crnih očiju htio je razbiti trijumvirat Vukasović – Stipančić – Čolić, te je došao do Ante da razgovaraju o Vukasovićevoj politici i da ga pridobije za sebe. Čak mu je ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac, no dobio je negativan odgovor. Vukasović je dobio anonimnu poruku da se Stipančić potajno dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipančić nije dobio novac od kanonika Vukasovića ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon promišljanja došao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu i ja bih stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan.»

XII.

Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipančić loše osjećao poslao je sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:

«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam spram njih nepravedan.»

Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuča, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju Stipančićevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluća, baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit. Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.

XIII.

Nakon očeve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine ruke nije prolazio novac, sve je to Stipančić držao u svojim rukama, pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konačno je i Juraj došao kući. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je otišao u Beč, pred majkom je stajao čovjek podbula lica, izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladić je bio elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji. Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje zaljubi se u njega. «Čini se dobar mladić taj Alfred» - reče mati – «Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se. Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i već je pomišljala da će ju odvesti iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo Mukiju, da će mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuću, i kako Alfred glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih riječi, jer on za njih nije ništa osjećao, jer mu to otac nije dozvoljavao. Kada je majka prodala kuću, vratio je svoje dugove.

XIV.

Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kuću da bi vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kućicu koja je nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na očigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora. Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao mađar i da se sada zove Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih piše Martin Tintor iznoseći svoje osjećaje, ali u ime drugoga na Valpruginu molbu.

XV.

Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka pročitala i dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi. Ljubio je prvi puta, a ljubio je najčišćom, najidealnijom ljubavi. Želio je biti svećenik, ali nije mogao, bio je očaran njome, mislio je samo na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je počela sumnjati u pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je već prije godinu dana stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za života, a sada kao da se smije, kao da će progovoriti» - govorila je Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».

XVI.

Gospođa Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine, potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemići u Senju. Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, među njima bila je i Valpurga. Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeći. Bez ikakve pomoći od sina, bez želje za životom, Valpurga Stipančić umrla je kao prosjakinja.

Mjesto radnje: Senj, mjesto zatvoreno u samo sebe, izolirano od svijeta.

Vrijeme radnje: Prvo desetljeće 19. stoljeća, doba ilirskog preporoda i buđenje nacionalne svijesti u Hrvata.

Tema: Propast jedne hravatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povijesno-politički trenutak Senja.

Ideja: Članovi obitelji moraju se međusobno voljeti i razgovarati, zato jer su oni jedna cjelina, i ako ne pomažu jedan drugome može doći do posljedica kao u knjizi.

Analiza likova:

Valpurga Stipančić - Udata za patricija Antu Stipančića. Sitna, crnomanjasta žena od 45 g. Nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih očiju odaje patnju mnogo kušanog čeljadeta.

Lucija Stipančić - Djevojka od 22 g., ali naoko mnogo mlađa od svoje dobi. Njezin puni, bijeli, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima podsjeća na 15-godišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelnim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete, ni vrlo tanki pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u 14-godišnjeg djevojčeta.

Juraj Stipančić (nakon školovanja) - Mjesto sitnog, slabašnog i blijedog dječaka, kakav je pred 10 g. otišao u Beč, to je sada bio čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća, njegov glas bio je dubok i hrapav.

Alfred - Čovjek nešto mlađi od Juraja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom. Bio je viši od Juraja i mršav. Lice mu je bilo blijedo, oči crne, mutne ali vesele. Imao je malen, crn, pomalo mijen brčić i nosio po strani male zaliske, mladi čovjek od 27 g., kavalir, učen, ugledan.

Bilješke o piscu:

Vjenceslav Novak rođen je 1859. god. u Senju. Gimnaziju je pohađao u Senju i Gospiću. U Učiteljsku školu je išao u u Zagrebu. Kasnije je nastavio muzičke studije u Pragu. Službovao je kao profesof muzike na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Vjenceslav Novak je jedan od prvih pisaca u Hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi i nevolja koje su pogađle mali svijet seljačke sirotinje, siromašnih otoka i intelektualaca koje opisuje s dubokim suosječanjem. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Romani su mu: Pod Nehajem, Poslijednji Stipančići, Dva svijeta, Zapreke, Pavao segata i Tito Dorčić. Važnije pripovjetke su mu: Podgorske pripovjetke, U Glib, Majstor Adam, Iz velegradskog podzemlja i dr. Vjenceslav Novak umro je 1905. g. u Zagrebu. 

g i blijedog dječaka, kakav je pred 10 g. otišao u Beč, to je sada bio čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća, njegov glas bio je dubok i hrapav.

Kratak sadržaj:

Padao je snijeg i bilo je hladno, a neki je čovjek sjedio nepomično na klupi na Iličkom trgu. Gledao je Mika jednog pijanog Slovaka. Slovak je par puta pao potrbuške i nije se mogao dići pa je trebao pomoć stražara da bi otišao kući. Zamišljeno gledajući, Mika se sjetio onog što je doživio zbog pijanstva. Mika i Jankić su ispilili i nacijepali jednom čovjeku drva i dobili za to 5 kruna. Odmah su otišli u gostionicu i popili dvije litre, pa zatim, tri, četiri. Tada je Mika pomislio da bi mogli poći kući, ali Jankić je još želio piti. No kada su ispili još pola litre, ali ni to nije bilo dovoljno pa su pili i pili… U razgovoru uz piće Mika je hvalio svoju djevojčicu Evicu. Na poziv stražara krčma se ispraznila, a Mika i Jankić su pošli kući. Mika je putem razmišljao što će li mu žena reći. Dali će ga psovati?! Skupio je hrabrosti i ušao u kuću. Kako je zamislio tako je i bilo. Žena ga je psovala, a on onako pijan uhvatio Evicu i pretuče je. Žena istrgne Evicu iz ruku pijanog muža, a on padne na krevet i zaspe. Ujutro kada se probudio, žena mu je rekla da je pretukao Evicu. Mika bez ženinog saznanja ode u Evičinu sobu. Evici je iz usta neprestano curila krv i nije mogla jesti i piti. Mika je sijeo pokraj nje i počeo joj tepati, te joj darovao kutiju sa slatkišima. Sutradan je Mika otišao na posao i nije se želio vratiti kući i čuti što je Evici rekao liječnik. Hodao je ulicama i susreo svoga sina koji mu je rekao da je Evici vrlo loše. Kada se smračilo, žena je krenula tražiti Miku. Vidjela ga je kako šeće te je otišla do njega i tužno mu izjavila: “Preminula je”. Mika je stajao nepomično. Žena ga je pozivala u kuću uvjeravajući ga da nije on kriv jer je bio pijan. Vrativši se kući nije više bilo isto. Nije bilo djevojčice Evice i tek je tada shvatio da pijanstvo nije bilo toga vrijedno.

Bilješka o piscu:

Vjenceslav Novak se rodio 1859. godine u Senju. Novak je bio dijete činovničke obitelji. Pošto je u Zagrebu svršio Učiteljsku školu, učiteljevao je u rodnom gradu, zatim je u Pragu studirao muzički akademiju. Završivši akademiju postao je nastavnik Učiteljske škole u Zagrebu. Životni put Vjenceslava Novaka bio je težak. Imao je veliku porodicu, a materijalno stanje austrijskog činovnika bilo je vrlo skučeno. Osim toga Novak je bolovao od tuberkuloze. U jednom alpskom lječilištu našao se zajedno sa Josipom Kozarcem. Umro je 1905. godine.

Vjenceslav Novak ostavio je osam romana i velik broj pripovijedaka. U njima slika gotovo sve slojeve hrvatskog društva. Hrvatska je tada prolazila kroz doba svoga kapitalističkog razvitka. U najboljim romanima «Posljednji Stipančići» i «Pod Nehajem» opisuje prilike u svom rodnom gradu, propadanje plemićkih porodica i političko-društvena previranja koja je nosilo novo vrijeme. U nekim djelima Novak crta usku malograđansku sredinu i talentirane pojedince koji u njoj propadaju («Dva svijeta»). U romanima «Pavao Šegota» i «Tito Dorčić» Novak je prikazivao sudbine intelektualaca svoga kraja.

Vrlo su poznate njegove «Podgorske pripovijesti» u kojima je pružio uspjelu sliku jednoga siromašnog primorskog kraja koji ne može da prehrani svijet što se rodio na tom kamenjaru, bijenog žestokim vjetrovima s mora i s Velebita.

U pripovijedkama «Nezasitnost i bijeda» i «U glib» Novak je opisao bijedan život srednjoškolaca i studenata iz eksploatiranih slojeva svog vremena.

On je jedan od prvih hrvatskih pripovijedača koji je prikazivao bijedu i teške posljedice bijede hrvatskog radništva. Sadržaji njegovoh djela i toplina kojom je pisao pokazuju da je Novak imao plemenito srce i umjesto da zaoštri borbenost svojih junaka, on je vjerovao da bi dobrota i milosrđe mogli riješiti teško socijalno stanje.

Mjesto radnje : Podrum jedne kuće, hladne i snijegom zatrpane ulice, te birtija u koju su Mika i Jankić često izlazili i trošili svoje zaslužbe…

Vrijeme radnje: Zima 1905. godine

Tema: Težak život i bijeda pilara, koji rade teške fizičke poslove u svakodnevnoj borbi za golo preživljavanje.