Kratak sadržaj:

Grič je imao dvije znamenitosti, a to je bila Manduša i krasopisac Iglica. Manduša je bila mlada djevojka, zlatne kose, plavih očiju te dobre duše. Svaki put je zvonila no ta zvonjava imala je ritam pa su građani to posebno voljeli. Čekala je svog zaručnika ptičara Bolteka koji ju je trebao zaprositi. Iste te večeri ptičar Boltek zaprosio je Mandušu na što je ona željno čekala.

Sljedećeg dana na Griču je izbio požar, pa su svi muškarci išli pomagati

pri gašenju. Taj požar nije sam izbio već su ga kanonik Šimun i njegov rođak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave kanonik mogao ljubiti Mandušu. Kako je krasopisac Iglica slučajno naišao spasio je Mandušu, no kad su se vratili sa svijetiljkom nije ga više bilo. Nekoliko trena kasnije Gričom je prohujao antikrst. Nije se znalo tko je zapravo on ali se sljedećeg dana o njemu pričalo.

Mandušu su nazvali kći Lotršćaka, jer ona u stvarnosti nije bila Plemenšćakova kćer već ju je netko kao dijete ostavio ispod Lotršćaka. Boltek je raskinuo zaruku s njom, jer se doznalo za događaj u tornju, te su Mandušu ogovarali i dobacivali riječi.

Pošto je antikrst demolirao Plemenšćakovu gostionicu, htijeli su ga smaknuti. U zadnji čas Manduša je dotrčala i rekla da ga uzima za muža, na što su ljudi dobacivali da je antikristica. Odmah su ih vijenčali, pa je time Manduša spasila život antikrstu.

Antikrstovo ime bilo je Divljan. Bio je vrlo visok, mlad i zgodan čovjek. Imao je kosu boje noći, a oči smeđe kao drvo. Divljan se čudio što ga je spasila nepoznata djevojka, te joj je zauzvrat ostavio njezinu nevinost. Manduša je dva puta pobijegla od Divljana, no njemu je ona zapela za srce pa ju je išao tražiti.

Kad su se našli, ugodno su se smjestili su se u Pogledićevom dvorcu. Kako bi se Divljan odužio vratio je Poglediću kćer koju je bio zarobio Brandenburg. Bradenburg je želio uzeti Turopoljcima njihove plemićke povelje te je zbog toga došlo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili. Manduša je pala u ruke Brandenburga na čijoj se strani nalazio i kanonik Šimun te je tražio Divljanovu glavu zauzvrat. On je dobio Mandušu te ju je odveo na “crni otok” . Manduša ga je odbila te ju je Šimun zatvorio u kulu i zazidao ulaz tj. vrata.

Nedugo kasnije Divljan je saznao da je Šimun odveo Mandušu. Znao je da je u većoj opasnosti nego kod Brandenburga. Mandušini pravi roditelji bili su turopoljski plemići. Otac je bio vrlo bogat turopoljac, a majka Marta je kasnije proglašena ludom. Njezin otac obećao je Šimunu dvorac na Jablanovcu, no budući da je žena bila trudna bojao da će sve ostaviti djetetu pa je izmislio da se dijete rodilo izobličeno. Marta je na to poludila, a za oca se ništa nezna. Šimun je dijete podmetnuo pod zvono znajući da će ga Plemenšćak uzeti.

Divljan je na “crnom otoku” sreo Martu te je naišao na svježe zazidani zid. Brzo ga je razbio i unutra našao Mandušu koja je izgledala kao kostur jer nije imala dva mjeseca ni mrvicu kruha. Zid su ponovo zazidali te su se kasnije vratili na Grič. Svi su se ispričali za događaje, a Šimuna su prokleli te ga izbacili iz Griča. U međuvremenu je Šimun ponovo podmetnuo požar, samo je ovaj puta Divljan brzo dotrčao pa su se našli samo njih dvoje. Divljan ga je upitao dali se sjeća kako je obečastio njegovu majku te mu rekao da će ga on kao njegov sin golim rukama zadaviti. To je i učinio. Ljudi su ga proglašavali junakom, a on i Manduša opet su se našli u toplom zagrljaju. U nama još samo žive kao legenda.

O djelu :

U ovoj knjizi glavne likove čine Divljan, Manduša, Šimun, dok su ostali sporedni. Radnja se pretežno vrši na Griču i jednim dijelom u Turopolju. Prevladavaju osjećaji između Divljana i Manduše te ima puno opisa okoline, grada i dvorca. Knjiga mi se sviđa jer nema dosadnih dijelova i jer govori o prošlim zbivanjima. To je legenda koja spada među najpoznatije i najljepše legende u Hrvatskoj.

Bilješka o piscu:

Marija Jurić Zagorka hrvatska je književnica i prva hrvatska novinarka rođena 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom "Egy Percz" (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Za vrijeme je rada u Obzoru izvještavala o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprotstavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske.
Kad su dvojica čelnih ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.), sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Svoj je prvi roman Roblje objavila 1899. u listu Obzor kao podlistak, a prvi se put u književnosti javlja 1886. crticom Pod sljemenom koja se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivat će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji ju proglašavaju "luđakinjom" i "muškobanjastom babom". Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Najpoznatija djela: Evica Gupčeva, Grička vještica (ciklus od 7 romana), Gordana, Jadranka, Kći Lotrščaka, Kraljica Hrvata, Kneginja iz Petrinjske ulice, Mala revolucionarka, Nevina u ludnici, Plameni inkvizitori, Roblje, Tajna krvavog mosta, Vitez slavonske ravni.