Kratak sadržaj:

I. čin

Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svećenikom. Svećenik podsjeća Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će donijeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i govori Edipu da će iz njegove zemlje izaći nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.

II. čin

Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.

III. čin

Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umiješa Jokasta i razljuti se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.

IV. čin

Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, i da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta problijedila jer je znala tko je Edip.

V. čin

Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca.

VI. čin

Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.

Tema: Traganje kralja Edipa za istinom o njegovu podrijetlu

Ideja: Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.

Mjesto radnje: Teba

Dojam o djelu:

U tragediji Kralj Edip, Sofokle je stvorio klasičan primjer tragedije pojedinca, čijom sudbinom ravnaju božanske odluke. Edip nije mogao izbjeći svoju sudbinu - bježao je iz Korinta da ne postane oceubojica, pa je to ipak postao nadomak Tebe. Smisao tragedije je u kontrastu - slavljeni kralj Edip u kratkom vremenu postaje najbijedniji čovjek na svijetu. Zato je uvijek primjenjiva poruka, koju Sofokle izriče na kraju tragedije, kroz usta zbora:

Zato nijednog smrtnika blaženim ne smatram,
dokle ne dočeka zemskoga života posljednji dan,
dokle bez nedaća ne završi vijek.

Tragediju se također može doživjeti kao svojevrsni dva tisućljeća stari "krimić". Sofokle s ograničenim brojem likova stvara uzbudljivu priču razrješenja godinama staroga ubojstva. Na početku čitatelj ne zna tko je ubojica, Edip ga traži, a zatim se polako otkrivaju tragovi starih proročanstava. Glasnik donosi obavijest o Edipovom pravom porijeklu, a u pravom trenutku pojavljuje se i jedini svjedok - pastir. Zato je Sofoklova drama i danas zanimljiva i šteta je što se na hrvatskim kazališnim pozornicama pojavljuje rijetko.

Bilješka o piscu:

Sofokle ( 496 - 406 prije Krista ) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a kao potomak imućne obitelji stekao je dobro gimničko ( tjelesne vještine ) i glazbeno obrazovanje. Već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti. Dvaput je bio strateg, i to godine 441. zajedno s Periklom, i 428. - 427. s Nikijom. Poslije katastrofalnoga sicilskoga poraza atenske mornarice bio je godine 413. jedan od desetorice odbornika koji su pripremali nacrt oligarhijskoga ustava, ali je kasnije osuđivao samovoljne i nasilne akte oligarhijske vlasti koja je ubijala i zatvarala demokrate. Umro je u poznoj dobi od 90 godina.

Sofokle se uz javne dužnosti istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ostale su sačuvane Sofokleve tragedije Ajant, koju smatraju najstarijom, te Filoktet, Trahinjanke i Elektra, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre Sljednici. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.

Sofokle je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku i misaonu stranu samoga autora. Treća novina bilo je sastavljanje trilogija, u kojima je svaka tragedija činila zasebnu cjelinu, te nije morala biti sadržajem ni u kakvoj vezi s druge dvije tragedije.

Sofokle je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.

Kratak sadržaj:

Tragedija je podijeljena u 7 činova.

Prvi čin

Sviće. Iz kraljevskog dvora prvo izlazi Antigona, a onda i Izmena. Antigona govori sestri o događajima i novostima s dvora, koje je donio kralj Kreont. Međutim, da bi se čitatelja uvelo u dramu, u fusnoti su opisani događaji koji su doveli do početka tragedije kako bi se shvatila kasnija radnja (drama počinje in medias res ).

Kada su braća Polinik i Eteoklo odrasli i trebali od Kreonta preuzeti vlast, dogovorili su se da će naizmjence upravljati Tebom. Prvi je zavladao Eteoklo iako je bio mlađi. Kada se navršila godina dana njegove vladavine, nije htio odustati od prijestolja već je prognao Polinika iz grada. Polinik je otišao u Arg i oženio se kćerkom tamošnjeg kralja Adrasta, kojega je kasnije pridobio za rat protiv Tebe. Argivci su opsjeli Tebu, ali Tebanci su odbili prvi juriš. Na kraju je Eteoklo predložio kako bi najbolje bilo da se on sam sukobi s bratom jer se ipak radilo o njihovom osobnom sukobu. U strašnome boju jedan i drugi su preminuli. Među vojskom je nastala svađa oko toga tko je pobjednik: Tebanci su sebi pripisali pobjedu jer je Eteoklo prvi probio brata. Argivci su pak sebe smatrali pobjednicima jer je Eteoklo prvi izdahnuo. U toj svađi došlo je ponovno do boja u kojemu su Tebanci pobijedili, a Argivci su napustili opsadu.

Radnja se vraća u sadašnjost kada Antigona govori o novoj Kreontovoj zapovijedi prema kojoj se braći namijenila dušmanska kob. Kralj Kreont dao je pokopati samo jednog brata Eteokla, a Polinika kao izdajnika Tebe zabranio je pokopati i suzama oplakati. Ostavio je Polinika da ga pojedu ptice, a onaj tko njegovu zapovijed prekrši, bit će kažnjen kamenovanjem od cijeloga grada. Antigona je pozvala svoju sestru na čast, kako bi zajedničkim snagama spasile brata. Odlučila je mimo Kreontove zapovijedi sahraniti brata, ali Izmena se nije usudila proturječiti dobivenoj zapovijedi. Svoju sestru Antigonu podsjetila je na obiteljsko prokletstvo: kada je otac vlastitom voljom doznao svoj grijeh, oduzeo si je vid, a majka se zbog očeva grijeha objesila. Zbog toga nije trebalo ići protiv kraljeve odluke, jer nakon smrti braće njih dvije su jedine ostale žive. Žene kao takve su slabi porod te ne trebaju ići protiv muškaraca i s njima ulaziti u sukobe. Ženskom sudbinom ravna uvijek netko jači od nje te se Antigona s time treba pomiriti.

Izmena se mogla pomoliti podzemnome svijetu, ali je ipak odlučila poslušati zemaljsku vlast. Antigona se naljutila na nju i nije više htjela njenu pomoć. Za pokop svoga brata bila je spremna umrijeti. Podzemni svijet trebalo je poštovati više nego ovozemaljski, a Izmena je odbijanjem pomoći samo pregazila božju riječ.

Ulaznu strofu pjeva zbor, a u prvoj strofi pjeva o povijesti sukoba između dvojice braće. Prva antistrofa govori o Kapaneju kao jednom od sedmorice vođa argivske vojske. Svojom bahatošću i prozivanjem Zeusa za kaznu biva pogođen upravo Zeusovom munjom tako da su mu se raspršili svi dijelovi tijela. Druga strofa govori o vratima Tebe kojih je bilo sedam, a na svakima je jurišala jedna neprijateljska četa. Eteoklo je jurio od vrata do vrata boreći se sa svojim suborcima, a kada su odavali čast, Zeusove braće više nije bilo među ratnicima. Druga antistrofa govori u sadašnjem kralju Tebe Kreontu i njegovome sazivanju zbora starješine. Postao je kralj jer nije bilo izravne kraljevske loze, niti muškog potomka.

Drugi čin

Dolazi Kreont s dvojicom pratitelja. Sazvao je zbor starješina kako bi odlučili što će sa sudbinom Edipovih sinova. Znao je da su poštovali volju vladara i prije njega, tako da je sada odlučio da Eteokla treba sahraniti i odati mu čast kakvu zaslužuje, tako da ga se štuje i u podzemnome svijetu: “ Eteokla, na koplju borca junačkog,/ što pade ovdje za naš boreći se grad,/ nek sahrane i svaku odaju mu čast,/ da štuje ga visoko i pod zemljom svijet .” Za Polinika je odlučio da ostane nepokopan i neoplakan bez groba i neožaljen, ptičurinama plijen i psima zalogaj te svakom oku užas nakazan. Naredio je neka mrtvoga čuva straža kako nikome ne bi palo na pamet pokopati ga.

U tom trenutku dolazi stražar koji javlja Kreonu kako je netko nad tijelom izvršio sveti obred prije pokapanja i prekrio ga plahtom. Među stražarima je došlo do sukoba i međusobnog optuživanja, tako da su odlučili kako je najbolje sve javiti Kreontu. Zborovođa je u svemu tome osjećao božji prst. Kreont se silno razljutio, sumnjao je na buntovnike koji su radili protiv njega i njegove vladavine. Postaje nedosljedan o odlukama: prvo je htio poslušati riječ starih mudraca, a onda ih kori i govori kako ne postoji božji
sud u tome. Kreont sumnja na pobunjenike koji su nekoga podmitili novcem kako bi izveli taj zabranjen čin. Smatra kako nema goreg zla od novca jer se zbog novca ruše gradovi i mnogo ljudi napušta svoj dom. Prema Kreontu novac je loš učitelj i ukazuje na niske lukavosti. Stražarima je zaprijetio optužbom ako ne nađu krivca. Stražar se uvrijedio zbog optužbi te mu govori kako je strahota kada sud donese krivu presudu. Kreonta ne zanima njegova besjeda već želi krivca.

Na kraju drugoga čina dolazi “ Prva stajaća pjesma” . U prvoj strofi zbor pjeva o čovječjoj sili koja je veća od svega. Čovjek upravlja svime na Zemlji. On po moru plovi brodovima, a svojim plugovima ore zemlju. U prvoj antistrofi govori u čovječjoj sili nad životinjama, pticama i stvorovima podvodnoga svijeta. Sve lovi pletenom mrežom jer domišljat čovjek u svemu biva vješt. Svojom vještinom ukroćuje zvjerad, konje i bikove. U drugoj strofi zbor pjeva o smrti koju čovjek ne može pobijediti unatoč svim lijekovima. U drugoj antistrofi zbor pjeva o čovjekovim manama i vrlinama. Njemu je dano na odabir hoće li poštovati božju riječ i biti stup svojoj zemlji.

Treći čin

Stražar dovodi Antigonu. Uhvatio ju je na djelu dok je kitila grob mrtvaca Polinika. Opisuje Kreontu kako je uhvatio Antigonu na djelu. Nakon što se vratio od Kreonta, maknuo je s tijela prah i otkrio polutruli leš. Sjeli su na hrid da do njih ne bi dolazio smrad. Zatim su čuli djevojčin plač zbog otkrivenog tijela. Uhvatili su je kako ponovno na tijelo stavlja prah i vrčem izlijeva trostruki dar (mlijeko, vino i med). Uhvativši je, djevojka nije pokazala strah. Priznala im je svoje grijehe, a stražar je s njom suosjećao zbog učinjenog čina.

Stojeći pred Kreontom Antigona mu je priznala kako je htjela pokopati svoga brata. Znala je za njegov nalog, ali nije cijenila zakon jer nije donesen od strane Zeusa i Pravde. Nije htjela navući na sebe božji gnjev i zbog toga joj nije bilo žao umrijeti. Zborovođa je smatrao kako se od osornoga oca javila njena ćud. Kreont ju je odlučio kazniti zato što je tjerala inat i prkos te se još hvalila svojim prijestupom. Ne može joj oprostiti taj prijestup jer bi to onda značilo da je on žena, a ona muškarac. Smatrao je kako ona i sestra trebaju biti kažnjene smrću.

Stražar je otišao po Izmenu koja je shvatila u kakvoj je Antigona nevolji te je odlučila s njom priznati grijeh. Posvađala se s Antiogonom, koja je svoju sestru smatrala osobom slabog duha jer se samo pokoravala vlasti. Izmenin život nije imao smisla bez sestre. Izmenu su zatim odveli stražari, a njena sudbina čitatelju ostaje nepoznata. Antigona je bila udana za Kreontova sina Hemona. Kreont nije htio da se Hemon oženi lošom ženom.

Slijedi druga stajaća pjesma zbora koja se također sastoji od dvije strofe i dvije antistrofe. U prvoj strofi i antistrofi zbor pjeva o zlu koje donosi jad i nevolji koja se svalila na Labdakov rod. U drugoj strofi i antistrofi govori se o Labdakovom rodu (potomci Labdaka koji je bio Lajev otac, a Edipov djed). Slab čovjek katkad zanosi se nadom što ga vodi u stranu zla, ali i prema jadnome životu.

Četvrti čin

Dolazi Hemon. Hemon se slagao s očevom odlukom jer mu je on bio smjer u životu. Svome ocu uvijek je bio poslušan i odan. Slušao je očeve savjete i nije dozvoljavao da ga ljubavna strast zavede s puta. Kreont nije mogao popustiti Antigoni jer bi to značilo da je dozvolio ženi da vlada muškarcem, a ne priliči na taj način i zbog jedne žene izgubiti vlast. Svome narodu trebao je biti uzor i dosljedan o donošenju zakona, a ne ih nedosljedno mijenjati, samo zato što su u krvnom srodstvu.

Sin Hemon odlazi među narod čuti što misle o očevoj odluci. Nakon što se vratio, promijenio je mišljenje i molio je oca da se sažali nad Antigonom i oslobodi je. Svijet je žalio djevojku jer mora osramoćena umrijeti zbog pravednoga čina. Zborovođa i Hemon molili su Kreonta neka popusti i posluša glas naroda. Vladar ne vlada sam, a vladavinu ne čini samo njegov dvor. Zemlja se sastoji od puka i mladih, a odlika pravednog vladara jest iskazati čast onome tko je pun znanja. Kreont je sina smatrao neiskusnim i optužio ga je ženinim saveznikom. Naredio je stražarima neka dovedu skota (Antigonu) kako bi umrla odmah pred Hemonovim očima. Hemon je otišao pun bijesa, a Kreont je odlučio staviti Antigonu u tamnicu i davati joj tek toliko hrane kako bi je održao na životu.

Slijedi Treća stajaća pjesma koja se sastoji od dvije strofe i antistrofe. Zbor pjeva o Erosu i ljubavi što čini da se očevi i sinovi međusobno zarate.

Peti čin

Dovode Antigonu. Zborovođa se sažalio nad njom gledajući je kako hoda prema svojoj tamnici. Za vrijeme hoda, Antigona poziva sve ljude neka je prate u Had i plače nad svojom sudbinom. Uzvišeno je prolazila iznad svih ljudi, nesavladana zlim bolestima. Jedina je odlazila po svojoj volji u Had.

U ovome činu javljaju se dvije antistrofe,

epoda (završna pjesma zbora u starogrčkim dramama) i četvrta stajaća pjesma . Antigona govori o tužnom Niobinom udesu koji je sada i nju čekao na kamenitoj hridi. Samu sebe je žalila što nevina, bez pratnje i plača svojih bližnjih, u mračnu tamnicu ide. U toj tamnici ona neće biti živa, ali ni mrtva. Zborovođa, dok nema Kreonta, prelazi na njenu stranu i tješi je znajući da je napravila pravedan čin i popela se samoj Pravdi na prag.

Hodajući u svoju tamnicu Antigona se prisjeća oca i majke koji je sada čekaju u Hadu. Zbor je stao na na Antigoninu stranu jer je poštovala božji zakon. U epodi Antigona govori o svojoj nesreći koja ju je zatekla dok za Kreonta ona više nije bila među živima. Antigona se obratila svojim roditeljima i braći, njihovu ljubav više je cijenila od bilo koje bračne ili majčinske ljubavi. Drugačije bi postupila da joj je na tom mjestu bio muž ili dijete jer je drugoga bračnog druga mogla naći i ponovno imati dijete s njim, ali braću joj nitko nije mogao roditi, zato što su joj otac i majka odavno bili mrtvi. Bit će kažnjena jer je pravedno postupila i poštovala božji zakon. Odvode je s pozornice.

U četvrtoj stajaćoj pjesmi zbor pjeva o Danaji, kćeri argivskoga kralja Akrisija. Nju je zadesila slična sudbina kao i Antigonu. Dalje zbor pjeva o Likurgu, Fineju, Kleopatri i Ideji. Svi oni ogriješili su se u onozemaljski zakon i nisu poštovali svoju obitelj, tako da su na kraju svi bili na neki način kažnjeni.

Šesti čin

Dolazi prorok Tiresija, a vodi ga dječak. Tiresija je govorio Kreontu kako su mu ptice navijestile lošu budućnost. Motrio je let ptica te je čuo nepoznat i ljut graktaj. Obuzeo ga je strah pa je htio prinijeniti žrtvu bogovima, ali oni su je odbili. Time su bogovi upozorili Tiresija da je Teba obešćašćena jer nisu htjeli pokopati Polinika. Dozvolili su da njegovo tijelo trune na suncu i da ga jedu životinje. Upozorava Kreonta da je zgriješio, ali da stigne svoj grijeh ispraviti, zato što je sve to učinio u neznanju. Kreont optužuje kako su svi vračevi ludi za novcem i neka ne budali jer on Polinika neće pokopati. Na to mu Tiresija proriče skoru smrt u njegovoj obitelji zato što bogovi nisu htjeli imati veze s Polinikovim tijelom te su mu poslali boginje osvete i prokletstva.

Dječak vodi Tiresiju doma, a zborovođa upozorava Kreonta kako Tiresija nikada nije pogriješio u proročanstvima. Neka brzo promijeni svoje mišljenje kako ne bi došlo do tuge u njegovom domu. Kreont se predomislio te je pozvao sluge kako bi Poliniku iskopali grob. Odlazi i on sa slugama. U petoj stajaćoj pjesmi zbor pjeva radosnu pjesmu zato što se Kreont predomislio i odlučio oprostiti Antigoni. Nadaju se sretnom ishodu situacije i moli za spas Tebe.

Sedmi čin

Dolazi glasnik. Slijedi govor u nesretnoj Kreontovoj vladavini od trenutka kada je zavladao Tebom. Imao je dva sina, Megareja i Hemona. Megarej je probio sebi vrat bodežom, kako bi ratna pobjeda bila na strani Tebanaca, kao što je Tiresija i prorekao da će se dogoditi. No pronašli su i Hemona kako se ubio. U tom trenutku, iz dvora izlazi Euridika sa slugama kojoj glasnik opisuje nedavne događaje. Njen muž Kreont pošao je na visoravan kako bi okupao Polinikov leš, spalio ga na zelenom granju, a zatim pokopao. Nakon toga krenuli su prema Antigoninoj tamnici kako bi je oslobodili. Ali tada su čuli plač i krik. Vidjeli su kako se Antigona objesila, a Hemon je kraj njenih nogu plakao za njom. U Hemonovim očima vidjela se mržnja i bijes prema ocu Kreontu. Pokušao je oca napasti mačem, ali se on izmaknuo. Prepun bijesa i pomutnje u glavi Hemon se probada i umire.

Čuvši to, Euridika u tišini odlazi sa slugama u svoj dvor. Zborovođa postaje sumnjiv zbog tišine te šalje glasnika kako bi je otpratio u dvor. Dolazi Kreont držeći ruku na Hemonu kog nose sluge. Slijedi tužaljka zbora s jednom strofom i dvije antistrofe. Kreont plače za svojim sinom i shvaća da ga je vlastito ludilo dovelo do te situacije. Vratio se glasnik iz dvora s lošim vijestima. Kriveći Kreonta za udes koji ju je zadesio, Euridika se ubija u svome dvoru. Vrata dvora se otvaraju i prikazuju mrtvu Euridiku. Kreont govori slugama da ga maknu s tog nesretnog mjesta. Priziva vlastitu smrt.

Zborovođa za kraj govori kako je prvi uvjet sreće razborit um i potreba za poštivanjem božjeg zakona. Ohologa čovjeka sudbina će oboriti, a tek kada pretrpi zlo kao Kreont, shvatit će da je bio u krivu.

Karakterizacija likova:

Antigona: hrabra, uporna, puna osjećaja dužnosti, snažna i strastvena. Ne odustaje od svojeg nauma, čak ni pod prijetnjom smrću. Hrabro se odupire Kreontu i ne želi mu se pokoriti. Ne može se oduprijeti savijesti, sestrinskoj ljubavi i religioznoj obvezi da se pokojnik pospe prahom da dobije mogućnost smirenja u svijetu mrtvih duša.

Kreont: ponosan, umišljen, preponosan da pogazi svoju riječ -> to znači da je čovjek od riječi <- ne poštuje tuđe mišljenje. Na kraju dokazuje da je i on samo čovjek, i to pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt sina i žene.

Hemon: neizmjerno voli Antigonu što dokazuje time što umire kraj nje. Većinu života se Pokoravao ocu, no na kraju mu se suprotstavlja i brani narod.

Ostali likovi: Izmena, Tiresija, Euridika, stražar...

Tema: Sukob zakona i individualnog svaćanja života

Ideja: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo. 

Mjesto i vrijeme radnje: Atena oko petog stoljeća prije Krista.

Bilješka o piscu:

Sofoklo ( 496 - 406 prije Krista ) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salominegodine 480. prije Krista. Poslije završetka školovanja stupio je u javni život i obavljao je različite visoke državne dužnosti, ali se istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - “ Kralj Edip”,“Edip na Kolonu” i “Antigona”. Ostale su sačuvane Sofoklove tragedije “Ajant”, koju smatraju najstarijom, te “Filoktet”, “Trahinjanke” i “Elektra”, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre “Sljednici”. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.Sofoklo je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku i misaonu stranu samoga autora. Sofoklo je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnihlikova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnomklimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.