Kratak sadržaj:

Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi na putu proveo i više vremena nego što treba:

„Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine, obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere, cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako mirno, posuto pepelom prvog mraka.“

Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:

„- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano. Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.

- Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja. Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. - Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške.

- Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.

- Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo!

- Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi... On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.

- Pa reci. Ja ga ne znam.

- Kraljević Marko! Angelo se časak zamisli.

- Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju... To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.

- Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...

- Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa srugo... A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz čega... silama slabim, ljudskim.“

Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»

Mjesto radnje: Malo selo, luka

Vrijeme radnje: Nekad davno

O djelu:  

Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita: A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje. Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.

Bilješka o piscu:

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.

U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.