Bitka kod bistrice Lesne

Novela Bitka kod Bistrice Lesne počinje uvodom u kojem se priopćuje njezina tema. Tako saznajemo da je novela napisana u počast sedmorici domobrana koji su poginuli na istočnoj fronti, a sve je pisano na način kako su ratni novinski članci izviješćivali o pogibijama vojnika na ratištu: s puno hvale njihovoj hrabrosti, njihovoj žrtvi za domovinu, s podsjećanjem na slavnu prošlost... Taj naoko uzvišeni govor, koji podsjeća na osmrtnice pune patetičnih fraza, zapravo je ironičan, posebice ako se prisjetimo da ti domobrani nisu poginuli za svoju domovinu Hrvatsku nego za Ugarsku s kojom je Hrvatska bila vezana Nagodbom iz 1868. godine.

Poslije uvodne napomene novela nas vraća u prošlost i govori o životu u zagorskim i prigorskim selima od feudalnih vremena do početka Prvog svjetskog rata: život je užasno težak, zemlja slaba i traži poseban napor u obradi, pomoći seljaku niotkuda, a za vratom mu sjedi država s brojnim činovnicima, žandarima, vojskom, sudovima... Svi oni traže svoje: i poreze i prireze, i takse, i globe i zatvore ako se ne ispune obveze, a kad car pozove, mora se i u rat. Sve je to seljaku dobro poznato, ali nemoćan je. Ne preostaje mu drugo nego da se muči i radi i da bude sretan ako ima bilo kakav krov nad glavom i malo mira.

Težak život naučio je seljaka da se sve što dolazi od državne vlasti, a naročito poziv u rat, mora prihvatiti kao nešto što je nemoguće izbjeći, kao elementarnu nepogodu u kojoj mnogi stradaju, ali se neki uspiju i izvući. To je pasivno, fatalističko gledanje na prijelomne događaje u društvu. Neprihvaćanje ili pobuna značile bi još veću katastrofu. I tako se sedam zagorskih seljaka pozvanih u rat našlo u gradu. Njima se grad čini kao zemlja iz snova u odnosu na njihovu bijedu: sjaj, blještavilo, glazba, krčme, lake žene, alkohol, izlozi puni svega, a naročito ih fasciniraju mesnice s golemom količinom izloženog mesa svakakve vrste: butovi, crijeva, rebra, glave, vratovi... Te slike raskomadanog mesa po izlozima nagovještaj su krvave ratne zbilje u koju će oni uskoro upasti. Svaki od domobrana ima svojih problema. Nakon što su se proveselili u gradu, upali su u vojarnu gdje su prošli vojnu obuku uobičajenu u austrougarskoj vojsci - dril koji se uglavnom svodio na surovo ponižavanje našeg seljaka.

A onda su upućeni na frontu. Pred samu bitku jedan od domobrana, Vid Trdak, prisjetio se svojih teških problema. Žena mu je umrla nešto prije nego je pozvan u rat, a kod kuće je ostalo dvoje malodobne djece. S rodbinom se posvađao pa se o djeci nema tko brinuti, a starijem je tek sedam godina. Nije znao što će ni kako će i palo mu je na um da bi se o djeci trebala pobrinuti država pa se uputio samom banu u Sabor na Markovu trgu. Lutajući od sobe do sobe doživljava poniženja, završivši na kraju kod nekog beznačajnog činovnika koji ga se pokušava riješiti tako što s njim ljubazno razgovara i svašta mu obećava. Tek ovdje na fronti Vidje shvatio daje sve to bila laž. Tko zna što će biti s njegovom djecom?

Domobran Stef Loborec najogorčeniji je i najbuntovniji od svih. On je već bio ranjen na fronti, nije se potpuno ni izliječio a opet su ga pozvali i poslali u vatru. Napravio je za vojne prilike strašnu pogrešku: ljutit i bijesan zbog povrijeđenog prava (ostao je bez cipela), gurnuo je narednika Smita u kotao kipuće kave, na što gaje ovaj zasjekao sabljom. Stefu prijeti vojni ratni sud zato što je udario nadređenog, a to znači strijeljanje, pa da sve to izbjegne, pristao je da ovako nezaliječen ponovno ode na frontu. Na fronti ga cijelo vrijeme progoni misao zašto nije dezertirao, tj. negdje se sakrio i izbjegao vojsku. Dvojica zapovjednika, jedan s austrougarske a drugi s ruske strane, kao nedodirljive veličine stoje visoko iznad ovih beznačajnih ljudi i odlučuju o njihovim sudbinama. Sve je to za njih neka vrsta igre u kojoj svaki onog drugog smatra neznalicom, diletantom i glupanom.

U bitki je prvi pao Vid Trdak, a za njim i ostalih šest domobrana. Najogorčeniju borbu, punu revolta i bijesa, vodio je Stef Loborec, no nije se živ izvukao. Za šestoricu domobrana sve završava u pučkoj školi u Bistrici Lesnoj, gdje mrtvozornik Palčić broji mrtvace i vodi evidenciju o stvarima što su ostale iza njih, pa između ostalog čita i pisma nađena kod poginulih domobrana. Pisma su pisana teškom težačkom rukom, nezgrapnim slovima i lošim pravopisom. Ta pisma osim što otkrivaju intimu pojedinih domobrana ujedno su i katastro-fična slika stanja u obiteljima čiji su hranitelji morali ići na frontu i uopće stanja na našem selu i u društvu toga vremena. Ona domobranima daju jednu sasvim drugu dimenziju, jedno drukčije viđenje našeg čovjeka na čijim je leđima počivalo jedno golemo carstvo, premda je on sam u tom carstvu bio obična nula.

Tri domobrana

Jurica Ratković Jablanski je bio strog kapetan. Račić je bio izbačen iz gimnazije, te je bio ljubomoran na Ratkovića zato što je on uspješno završio školovanje. Račićeva majka je zamolila Ratkovića da mu nađe posao, te mu je Ratković našao posao u dopisništvu novina. I kada je Ratković sreo Račića, Račić mu je rekao da njega nitko ne treba sažalijevati i da on hoće na front iz čega vidimo da je Ratković nezahvalan i bezobrazan, a Ratković dobar i spreman pomoći. Ratković je tjerao svoje domobrane da se briju u njegovoj brijačnici, koja je stvorena “od ničega”, a on se u njoj, naravno, brijao besplatno. U ladici koja je opljačkana bilo je 250 kruna. Od Skomraka je dobio prijeteće pismo u kojem piše da će ga ubiti. Kada su našli Skomraka, Ratković ga je prebio iz čega zaključujem da je bio agresivan, barem u tom trenutku.

Baraka 5B

Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Domobran Jambrek

Radnja započinje dolaskom novih vojnika u bataljun. Među regrutima je i glavni lik ovog djela: Jembrek koji nije bio oduševljen režimom koji je vladao u bataljunu. Časnici su bili bezobrazni te su

se iskaljivali na regrutima. Ti su časnici željeli neukim mladićima pokazati kakvu moć imaju te su ih kažnjavali  i podređivali.Jembrek je imao veliku averziju prema  časnicima  i njihovom ophođenju prema regrutima.

  Već je na prvoj vježbi Jembrek bio osramoćen te je morao prati zahode i ostale prostorije. Spas od surove stvarnosti i svakodnevice Jembrek pronalazi u misama. Tako svake nedjelje prisustvuje na svetoj misi gdje sluša propovjednika s uniformom koji jednom prilikom domobrane uspoređuje s anđeoskom vojskom kojoj je na čelu Bog i koja se bori s Luciferovom vojskom. Na tim misama Jembrek skuplja snagu koja mu je potrebna kako bi opstao u novoj okolini.  Na taj način rat dobiva neku drugu, uzvišeniju dimenziju. On zahvaljujući misi vidi da njegove muke i njegova patnja nisu uzaludne. On mora trpjeti kako bi ostvario viši cilj. Osim priča koje ga motiviraju, Jembrek voli slušati zvuk orgulja. One unose mir u njega. Pun samopouzdanja i hrabrosti odlazi na bojišnicu gdje se situacija vrlo brzo mijenja. Više nije bio motiviran i hrabar kao u nedjeljnim misama. Usred jedne bitke Jembrek je  bio teško ranjen te su mu odrezali obje noge. Lijeva mu je noga bila odrezana ispod koljena dok je desna bila odrezana kod kuka. Lijevu su mu nogu odrezali u templarskom vozu dok su desnu odrezali u sanatoriju Marije Annunziate.  Kad je shvatio što se dešava, Jembrek je bio shrvan. Dok je još osjećao kost u kuku, kako viri iz krvavog mesa, i dok je rana još bila mokra, te se nije preko svega uhvatilo mrenasto tkivo, nego je još sve palio i žeglo, onda je Jembrek plakao kao dijete koje sanja bolan san. Kako bi mu zacijelile rane, on je bilo smješten u jedan sanatorij. Limenim su ga kolima slučajno otpremili u sanatorij Marije Annunziate koja je često padala u različite društvene krize pa je na taj način odlučila ispuniti svoj život. Pokazavši dobru volju i spremnost na pomoć, Jembrek se zaljubio u Mariju Annunziatu te je počeo sanjariti o njihovoj budućnosti. Smatrao je da je Marija Annunziata naknada za pretrpljenu bol koju je doživio u ratu. S druge je strane i Marija Annunziata imala svoje interese od njegovanja Jembreka. Iako je bio bogalj, Jembrek je bio prekrasan čovjek. Pisac je napisao da je Jembrek bio fenomenalna ljepota. Njegova je kovrčava kosa i njegovo je blago lice Mariju podsjetilo na jednog brončanog Narcisa kojeg je davno vidjela u muzeju. Taj je Narcis u ruci držao grozd, a njegova je kosa bila zavezana vrpcom. Ona je s vremenom počela imati različite maštarije o tome da ljubi Jembrekove rane. No od toga je odgovara ispovjednik kojemu je ispričala svoje želje. Prema riječima ispovjednika to je iskušenje došlo od samog vraga te joj je savjetovao neka što prije bježi od njega. Princeza je poslušala ispovjednika i napustila Jembreka. Jembrek je tako ostao sam u sanatoriju. Svojim odlaskom ona je bacila Jembreka u depresiju. On je bio rastrojen. Jembrek je pao u vrućicu i počeo vikati, bacati se po podu te je dobio napadaje. On se nadao Princezinom povratku. No Marija Annunziata se više nikada nije vratila u sanatorij. Svaku je noć sanjao kako mu Marija Annunziata odgriza noge te je naziva kurvom.On je vikao Mariji koju je halucinirao da mu vrati njegove noge.

Bilješke o piscu:

Miroslav Krleža (1893. – 1981.), jedan je od najznačajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Europi. Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu je prekinuo vojni studij u peštanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od pojava Oktobarske revolucije angažira se dosljedno na strani ratničkog pokreta ocjenjujući rusku revoluciju kao “signal svjetionika nad brodolomom međunarodne situacije”. U literaturi javlja se 1914. god. i prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan (1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, surađivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo četiri književne revije: Plamen (1919.), Književna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pečat (1939. – 1940). Od 1950. god. na čelu je Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija. U vrijeme kad se domaća literatura guši u formalističkoj igri i nekritičkom oponašanju nekih modernističkih uzora javlja se kao pisac ”nov po izrazu kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmišlja, nov u formi kao i u sadržini”. Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike bolesti, rata, jeseni i predvečerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i povjerenjem u sutrašnjicu. U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu
sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote. Krleža je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog stoljeća dajući pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu čitavu galeriju velikih liječnika, učenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za Krležino djelo karakteristično je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji sklad koji sugerira “da svaka nova knjiga ovog umjetnika znači samo jedan odlomak njegova djela kao cjeline”.