Kratak sadržaj:

Jedno od glavnih polazišta ove Krležine drame je negiranje Boga onakvog kakvog smonaslijedili iz tradicije te pokušava nametnuti ljudsku samodostatnost i samoodrživost kao nadomjestak, a Kolumbove krize predstavljaju izraz tog modernog ateizma koji je proizašao iz vječno suprotstavljenih svjetonazora: staroga i novoga. Novi čovjek se mora osloboditi tradicionalne zamisli Boga i sam se pobrinuti za svoju budućnost. Upravo Kristofor Kolumbo predstavlja Krležinu viziju nadčovjeka koji je spreman odvesti čovječanstvo u novu budućnost, no pitanje je koliko je čovječanstvo spremno krenuti u apsolutnom smjeru Novoga. U drami se preispituje mogu li snažni pojedinci i snažni karakteri mijenjati svijet oko sebe i je li put do zvijezda moguć? Odabire Kristofora Kolumba kao simbol odbacivanja staroga i težnje prema novome. Ta težnja ostaje prisutna sve do njegovog posljednjeg daha kada daje svoj život za život jedne ideje i time još uvijek ostaje težiti revoluciji i utopiji. Dramatika se stvara uz pomoć fantastike i mističnoga što se očituje u konstantnom čeznuću za odlaskom u Nepoznato, Novo, vječno Naprijed te u liku Admiralova alter ega, Nepoznatoga. Mnoštvo se u ovoj drami realizira kao jedno od glavnih nositelja drame, dijalozi različitih skupina formiranih unutar te mase liče nadmetanju antičkih korova, no oni zapravo međusobno surađuju: - Svi smo mi jedno! Svi smo jednaki! Kao ostale ekspresionističke značajke može se navesti njihov uzvišeni i patetični ton kojim se opisuje životni nemir koji obuzima likove, prožimanje artikuliranih i neartikuliranih glasova te čitanje likova isključivo na razini simbola zbog nepostojanja nikakvih pojedinačnih istupanja iz gomile. Novo se u ovoj drami ne odnosi na otkrivanje Amerike, već simbol vječnog ljudskog traganja, ali i vjere u Novo što Krleža izražava kroz metaforu o putu do zvijezda. Dramska napetost je dobro razrađena i čitatelj - gledatelj ne zna što ga očekuje u ovom neizvjesnom putovanju koje je u opreci sa izvjesnosti stvarnog Kolumbovog putovanja. Ona proizlazi iz sukoba mase i njezinog vođe, Admirala koji žrtvuje svoj život za jednu ideju o utopiji koju oni ne razumiju. Ta utopija je vrijedna njegove žrtve jer bi pretpostavljala život u okruženju u kojem nema ograničenja, nema straha od Novog i Nepoznatog. Usprkos tome, to ni Gladni, ni Pijani, ni Plahi, ni Pobožni, nisu mogli razumjeti stoga su ga radije pribili na križ koji tako postaje simbol njihove pobjede i vraćanja Starom, poznatom, tradicionalnom. Kolumbov poraz je ipak utjeha jer on znači da su zvijezde ostale netaknute odnosno utopija je moguća i nije dokinuta pronalaženjem, a prirodni instinkt za Novim ostao je sačuvan. Sukob između Admirala i njegove posade je sukob koji se proteže na više razina: oni žude za povratkomsvom španjolskom bogu, dok je Admiralu on posve nepotreban, osnovni oblik ljudskog kretanja oni vide u krugu, u cikličkom ponavljanju jer: - Naprijed je natrag, a Kolumbo pristaje jedino na Nepoznato: - Novo ne može biti u krugu. Novo ne može biti u vraćanju. I javjerujem u oblike, ljudi, koji se ne vraćaju!... Ja sam odlučio da otputujemo u Nepovrat! Također Kolumbova posada teži prizemnom i prizemljenju: na put kreću motivirani brzim bogaćenjem te žude za što skorijim pristizanjem na kopno, dok je za Kolumba jedina granicanebo. Važan trenutak u drami je Admiralov razgovor s Nepoznatim jer tada doživljava transformaciju iz Prometeja koji donosi svjetlo i savladava gromove u razočaranog pojedinca kojemu se najboljim izborom čini postati Luciferom. Nepoznati je uistinu njegov alter ego jer se jedino on usuđuje izgovoriti sve ono što Admiral u svojim mislima krije: Santa Marijanikada neće doseći zvijezde. Kolumbova žrtva je dakle dvosjekli mač: s jedne strane jeočuvana mogućnost utjehe u utopiji što sa sobom povlači i veliku skepsu prema stvarnosti, budućnosti.

Bitka kod bistrice Lesne

Novela Bitka kod Bistrice Lesne počinje uvodom u kojem se priopćuje njezina tema. Tako saznajemo da je novela napisana u počast sedmorici domobrana koji su poginuli na istočnoj fronti, a sve je pisano na način kako su ratni novinski članci izviješćivali o pogibijama vojnika na ratištu: s puno hvale njihovoj hrabrosti, njihovoj žrtvi za domovinu, s podsjećanjem na slavnu prošlost... Taj naoko uzvišeni govor, koji podsjeća na osmrtnice pune patetičnih fraza, zapravo je ironičan, posebice ako se prisjetimo da ti domobrani nisu poginuli za svoju domovinu Hrvatsku nego za Ugarsku s kojom je Hrvatska bila vezana Nagodbom iz 1868. godine.

Poslije uvodne napomene novela nas vraća u prošlost i govori o životu u zagorskim i prigorskim selima od feudalnih vremena do početka Prvog svjetskog rata: život je užasno težak, zemlja slaba i traži poseban napor u obradi, pomoći seljaku niotkuda, a za vratom mu sjedi država s brojnim činovnicima, žandarima, vojskom, sudovima... Svi oni traže svoje: i poreze i prireze, i takse, i globe i zatvore ako se ne ispune obveze, a kad car pozove, mora se i u rat. Sve je to seljaku dobro poznato, ali nemoćan je. Ne preostaje mu drugo nego da se muči i radi i da bude sretan ako ima bilo kakav krov nad glavom i malo mira.

Težak život naučio je seljaka da se sve što dolazi od državne vlasti, a naročito poziv u rat, mora prihvatiti kao nešto što je nemoguće izbjeći, kao elementarnu nepogodu u kojoj mnogi stradaju, ali se neki uspiju i izvući. To je pasivno, fatalističko gledanje na prijelomne događaje u društvu. Neprihvaćanje ili pobuna značile bi još veću katastrofu. I tako se sedam zagorskih seljaka pozvanih u rat našlo u gradu. Njima se grad čini kao zemlja iz snova u odnosu na njihovu bijedu: sjaj, blještavilo, glazba, krčme, lake žene, alkohol, izlozi puni svega, a naročito ih fasciniraju mesnice s golemom količinom izloženog mesa svakakve vrste: butovi, crijeva, rebra, glave, vratovi... Te slike raskomadanog mesa po izlozima nagovještaj su krvave ratne zbilje u koju će oni uskoro upasti. Svaki od domobrana ima svojih problema. Nakon što su se proveselili u gradu, upali su u vojarnu gdje su prošli vojnu obuku uobičajenu u austrougarskoj vojsci - dril koji se uglavnom svodio na surovo ponižavanje našeg seljaka.

A onda su upućeni na frontu. Pred samu bitku jedan od domobrana, Vid Trdak, prisjetio se svojih teških problema. Žena mu je umrla nešto prije nego je pozvan u rat, a kod kuće je ostalo dvoje malodobne djece. S rodbinom se posvađao pa se o djeci nema tko brinuti, a starijem je tek sedam godina. Nije znao što će ni kako će i palo mu je na um da bi se o djeci trebala pobrinuti država pa se uputio samom banu u Sabor na Markovu trgu. Lutajući od sobe do sobe doživljava poniženja, završivši na kraju kod nekog beznačajnog činovnika koji ga se pokušava riješiti tako što s njim ljubazno razgovara i svašta mu obećava. Tek ovdje na fronti Vidje shvatio daje sve to bila laž. Tko zna što će biti s njegovom djecom?

Domobran Stef Loborec najogorčeniji je i najbuntovniji od svih. On je već bio ranjen na fronti, nije se potpuno ni izliječio a opet su ga pozvali i poslali u vatru. Napravio je za vojne prilike strašnu pogrešku: ljutit i bijesan zbog povrijeđenog prava (ostao je bez cipela), gurnuo je narednika Smita u kotao kipuće kave, na što gaje ovaj zasjekao sabljom. Stefu prijeti vojni ratni sud zato što je udario nadređenog, a to znači strijeljanje, pa da sve to izbjegne, pristao je da ovako nezaliječen ponovno ode na frontu. Na fronti ga cijelo vrijeme progoni misao zašto nije dezertirao, tj. negdje se sakrio i izbjegao vojsku. Dvojica zapovjednika, jedan s austrougarske a drugi s ruske strane, kao nedodirljive veličine stoje visoko iznad ovih beznačajnih ljudi i odlučuju o njihovim sudbinama. Sve je to za njih neka vrsta igre u kojoj svaki onog drugog smatra neznalicom, diletantom i glupanom.

U bitki je prvi pao Vid Trdak, a za njim i ostalih šest domobrana. Najogorčeniju borbu, punu revolta i bijesa, vodio je Stef Loborec, no nije se živ izvukao. Za šestoricu domobrana sve završava u pučkoj školi u Bistrici Lesnoj, gdje mrtvozornik Palčić broji mrtvace i vodi evidenciju o stvarima što su ostale iza njih, pa između ostalog čita i pisma nađena kod poginulih domobrana. Pisma su pisana teškom težačkom rukom, nezgrapnim slovima i lošim pravopisom. Ta pisma osim što otkrivaju intimu pojedinih domobrana ujedno su i katastro-fična slika stanja u obiteljima čiji su hranitelji morali ići na frontu i uopće stanja na našem selu i u društvu toga vremena. Ona domobranima daju jednu sasvim drugu dimenziju, jedno drukčije viđenje našeg čovjeka na čijim je leđima počivalo jedno golemo carstvo, premda je on sam u tom carstvu bio obična nula.

Tri domobrana

Jurica Ratković Jablanski je bio strog kapetan. Račić je bio izbačen iz gimnazije, te je bio ljubomoran na Ratkovića zato što je on uspješno završio školovanje. Račićeva majka je zamolila Ratkovića da mu nađe posao, te mu je Ratković našao posao u dopisništvu novina. I kada je Ratković sreo Račića, Račić mu je rekao da njega nitko ne treba sažalijevati i da on hoće na front iz čega vidimo da je Ratković nezahvalan i bezobrazan, a Ratković dobar i spreman pomoći. Ratković je tjerao svoje domobrane da se briju u njegovoj brijačnici, koja je stvorena “od ničega”, a on se u njoj, naravno, brijao besplatno. U ladici koja je opljačkana bilo je 250 kruna. Od Skomraka je dobio prijeteće pismo u kojem piše da će ga ubiti. Kada su našli Skomraka, Ratković ga je prebio iz čega zaključujem da je bio agresivan, barem u tom trenutku.

Baraka 5B

Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Domobran Jambrek

Radnja započinje dolaskom novih vojnika u bataljun. Među regrutima je i glavni lik ovog djela: Jembrek koji nije bio oduševljen režimom koji je vladao u bataljunu. Časnici su bili bezobrazni te su

se iskaljivali na regrutima. Ti su časnici željeli neukim mladićima pokazati kakvu moć imaju te su ih kažnjavali  i podređivali.Jembrek je imao veliku averziju prema  časnicima  i njihovom ophođenju prema regrutima.

  Već je na prvoj vježbi Jembrek bio osramoćen te je morao prati zahode i ostale prostorije. Spas od surove stvarnosti i svakodnevice Jembrek pronalazi u misama. Tako svake nedjelje prisustvuje na svetoj misi gdje sluša propovjednika s uniformom koji jednom prilikom domobrane uspoređuje s anđeoskom vojskom kojoj je na čelu Bog i koja se bori s Luciferovom vojskom. Na tim misama Jembrek skuplja snagu koja mu je potrebna kako bi opstao u novoj okolini.  Na taj način rat dobiva neku drugu, uzvišeniju dimenziju. On zahvaljujući misi vidi da njegove muke i njegova patnja nisu uzaludne. On mora trpjeti kako bi ostvario viši cilj. Osim priča koje ga motiviraju, Jembrek voli slušati zvuk orgulja. One unose mir u njega. Pun samopouzdanja i hrabrosti odlazi na bojišnicu gdje se situacija vrlo brzo mijenja. Više nije bio motiviran i hrabar kao u nedjeljnim misama. Usred jedne bitke Jembrek je  bio teško ranjen te su mu odrezali obje noge. Lijeva mu je noga bila odrezana ispod koljena dok je desna bila odrezana kod kuka. Lijevu su mu nogu odrezali u templarskom vozu dok su desnu odrezali u sanatoriju Marije Annunziate.  Kad je shvatio što se dešava, Jembrek je bio shrvan. Dok je još osjećao kost u kuku, kako viri iz krvavog mesa, i dok je rana još bila mokra, te se nije preko svega uhvatilo mrenasto tkivo, nego je još sve palio i žeglo, onda je Jembrek plakao kao dijete koje sanja bolan san. Kako bi mu zacijelile rane, on je bilo smješten u jedan sanatorij. Limenim su ga kolima slučajno otpremili u sanatorij Marije Annunziate koja je često padala u različite društvene krize pa je na taj način odlučila ispuniti svoj život. Pokazavši dobru volju i spremnost na pomoć, Jembrek se zaljubio u Mariju Annunziatu te je počeo sanjariti o njihovoj budućnosti. Smatrao je da je Marija Annunziata naknada za pretrpljenu bol koju je doživio u ratu. S druge je strane i Marija Annunziata imala svoje interese od njegovanja Jembreka. Iako je bio bogalj, Jembrek je bio prekrasan čovjek. Pisac je napisao da je Jembrek bio fenomenalna ljepota. Njegova je kovrčava kosa i njegovo je blago lice Mariju podsjetilo na jednog brončanog Narcisa kojeg je davno vidjela u muzeju. Taj je Narcis u ruci držao grozd, a njegova je kosa bila zavezana vrpcom. Ona je s vremenom počela imati različite maštarije o tome da ljubi Jembrekove rane. No od toga je odgovara ispovjednik kojemu je ispričala svoje želje. Prema riječima ispovjednika to je iskušenje došlo od samog vraga te joj je savjetovao neka što prije bježi od njega. Princeza je poslušala ispovjednika i napustila Jembreka. Jembrek je tako ostao sam u sanatoriju. Svojim odlaskom ona je bacila Jembreka u depresiju. On je bio rastrojen. Jembrek je pao u vrućicu i počeo vikati, bacati se po podu te je dobio napadaje. On se nadao Princezinom povratku. No Marija Annunziata se više nikada nije vratila u sanatorij. Svaku je noć sanjao kako mu Marija Annunziata odgriza noge te je naziva kurvom.On je vikao Mariji koju je halucinirao da mu vrati njegove noge.

Bilješke o piscu:

Miroslav Krleža (1893. – 1981.), jedan je od najznačajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Europi. Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu je prekinuo vojni studij u peštanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od pojava Oktobarske revolucije angažira se dosljedno na strani ratničkog pokreta ocjenjujući rusku revoluciju kao “signal svjetionika nad brodolomom međunarodne situacije”. U literaturi javlja se 1914. god. i prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan (1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, surađivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo četiri književne revije: Plamen (1919.), Književna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pečat (1939. – 1940). Od 1950. god. na čelu je Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija. U vrijeme kad se domaća literatura guši u formalističkoj igri i nekritičkom oponašanju nekih modernističkih uzora javlja se kao pisac ”nov po izrazu kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmišlja, nov u formi kao i u sadržini”. Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike bolesti, rata, jeseni i predvečerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i povjerenjem u sutrašnjicu. U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu
sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote. Krleža je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog stoljeća dajući pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu čitavu galeriju velikih liječnika, učenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za Krležino djelo karakteristično je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji sklad koji sugerira “da svaka nova knjiga ovog umjetnika znači samo jedan odlomak njegova djela kao cjeline”.

Kratak sadržaj:

Čin prvi

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Čin drugi

 Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Čin treći

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu

Bilješka o piscu:

Miroslav Krleža (1893. – 1981.), jedan je od najznačajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Europi. Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu je prekinuo vojni studij u peštanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od pojava Oktobarske revolucije angažira se dosljedno na strani ratničkog pokreta ocjenjujući rusku revoluciju kao “signal svjetionika nad brodolomom međunarodne situacije”. U literaturi javlja se 1914. god. i prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan (1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, surađivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo četiri književne revije: Plamen (1919.), Književna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pečat (1939. – 1940). Od 1950. god. na čelu je Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija. U vrijeme kad se domaća literatura guši u formalističkoj igri i nekritičkom oponašanju nekih modernističkih uzora javlja se kao pisac ”nov po izrazu kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmišlja, nov u formi kao i u sadržini”. Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike bolesti, rata, jeseni i predvečerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i povjerenjem u sutrašnjicu. U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu
sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote. Krleža je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog stoljeća dajući pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu čitavu galeriju velikih liječnika, učenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za Krležino djelo karakteristično je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji sklad koji sugerira “da svaka nova knjiga ovog umjetnika znači samo jedan odlomak njegova djela kao cjeline”.

Mjesto radnje:  Zagreb

Tema:  Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj

Vrijeme radnje:  jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914. - 1918. od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet)