Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - držiš. U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob. Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.
Kratak sadržaj:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su
smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro
osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao,
a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj,
ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije
znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan
i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i
razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo
zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao
još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne,
ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez
prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali
trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na
krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se
dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca.
Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća
kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako
nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i
nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se,
sav sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog
učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga
dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života.
Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život
ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima,
sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao
sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je
bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i
zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela
mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom.
Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali
se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši
nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga
je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga
dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj
tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi
i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek
se navečer vratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i
izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a
na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati
sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio
i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom
svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula
o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te
ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je
nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim
razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas
nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi. Pošla
je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je
nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je
da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se
prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je
pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.
Mjesto radnje: selo Druškovac
Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti, promatranog lika s njegovim tragičnim krajem - ludilom.
Bilješke o piscu:
Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore
i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik
Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim
likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao
ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od
kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa.
Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.
Kratak sadržaj:
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime
u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, a Manda, njegova žena i Maša,
njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na
živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga
vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova.
Donijeli su ga u kuću. To
je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami
u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se
Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala
trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz
Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna.
Ni on nije ništa
zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i da će imati dijete.
Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je
zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala
da je napravila dijete s Pereljom koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je
bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući
nego u štali.
Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je
Jolu da se dijete rodi u kući.
Tema: Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim
time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset
godina.
Ideja: Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.
Ideja: Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.
Analiza likova:
Maša - Odrasla je bez oca. Emotivno je vezana uz majku, voli je i poštuje. Zaručena je od kad joj je bilo petnaest godina za dečka kojeg zapravo i ne poznaje. Ljubav prema Perelji javlja se iznenada i ona se toj ljubavi potpuno predaje iako je svjesna strašnih posljedica.
Jole - Postariji čovjek, povratnik iz Amerike. Život mu je bio mukotrpan, a teški fizički poslovi ostavili su trag na njegovom tjelesnom i mentalnom zdravlju. Snažan je čovjek koj ne trpi prigovore. Tip je seoskog gospodara kome se u kući svi moraju pogoravati i čija se riječ mora poštovati.
Manda - Tipična lička seoska žena. Pokorava se mužu u svim njegovim željma, shvaća njegove namjere, no stavlja se na stranu kćeri. Često ponavlja svoje uvjerenje: „Što š, ćerce, nema druge man šutit i trpit.“
Perelja - Pravi seoski momak, snažan, ponosan, hvalisav, a u duši nježan. Uporan je svojim nastojanjima prema Maši, iskreno je voli. U obračunu s Jolom ne želi ga povrijediti i to Jole iskorištava. Njegova se ljubav i upornost na kraju isplatila.
Ivan - Markov sin, vraća se iz Amerike da bi oženio domaću djevojku jer voli svoj kraj i ljude i smatra da su domaće djevojke ljepše od stranih. Iako se vratio iz Amerike u duši je tradicionalan lički muškarac.
Tomo - Seoska šaljivčina. Pun je šala, naročito se voli šaliti sa ženama. Uvijek se nađe tamo gdje se nešto zanimljivo događa. Svi ga prihvaćaju u društvu.
Bilješke o piscu:
Pero Budak rođen je u Trebinju 1917. Otac mu je bio
željeznički službenik pa se obitelj zbog očeve službe često selila dok se nije
stalno nastanila u Zagrebu. Osnovnu školu započeo je u Nikšiću u Crnoj Gori,
nastavio u Lovincu u Lici, rodnom mjestu svojih roditelja, a završio u Zagrebu.
U Zagrebu je završio i gimnaziju te nastavio studirati medicinu. Kazalište ga
je toliko privuklo da je napustio studij medicine, završio kazališnu akademiju
te izvjesno vrijeme nastupao kao glumac u zagrebačkim kazalištima. Glumio je i
u prvom hrvatskom igranom filmu o Vatroslavu Lisinskom snimljenom još za
vrijeme NDH. Piše drame, komedije, pjesme i romane.
Više godina bio je
predsjednik Društva hrvatskih književnika i pokretač niza izdavačkih djelatnosti,
a za svoj rad dobio je više nagrada i priznanja.
Djela - Mećava, Potez kistom, Proljeće bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor, Nakot Balabana (drame); Klupko, Na trnu i kamenu, Tišina, snimamo (komedije); Lipe su procvale, Kolo, Dosta je i čemu, Svilen konjic, Otkos, Visoko gore, Sanci i bezdanci, Neznana rijeka, Posljednji valcer, Moja domovina, Molitva, Prag doma moga, Stare slave djedovina (zbirke pjesama); Komarac Zuzuka, Ignac klinac, Jaje jaje, Lovac Mile i druge pjesme za djecu (pjesme za djecu); Dlanom o dlan, Povratnik, Testament, Za svakoga (vesele igre, šale i pošalice); U močvari, U suzama i smijehu, Iza zavjese, Karanova soba, Sonata u dmolu, Atelje, I norija je meštrija (prvi roman hrvatske književnosti na kajkavskom dijalektu), Nailaze vode (romani).
Najveći uspjeh postigao je komedijom Klupko i dramom Mećava.
Djela - Mećava, Potez kistom, Proljeće bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor, Nakot Balabana (drame); Klupko, Na trnu i kamenu, Tišina, snimamo (komedije); Lipe su procvale, Kolo, Dosta je i čemu, Svilen konjic, Otkos, Visoko gore, Sanci i bezdanci, Neznana rijeka, Posljednji valcer, Moja domovina, Molitva, Prag doma moga, Stare slave djedovina (zbirke pjesama); Komarac Zuzuka, Ignac klinac, Jaje jaje, Lovac Mile i druge pjesme za djecu (pjesme za djecu); Dlanom o dlan, Povratnik, Testament, Za svakoga (vesele igre, šale i pošalice); U močvari, U suzama i smijehu, Iza zavjese, Karanova soba, Sonata u dmolu, Atelje, I norija je meštrija (prvi roman hrvatske književnosti na kajkavskom dijalektu), Nailaze vode (romani).
Najveći uspjeh postigao je komedijom Klupko i dramom Mećava.