Kratak sadržaj:

U moćnim i uglednim obiteljima Capuleti i Montecchi zametnulo se žestoko neprijateljstvo koje se prenosilo s generacije na generaciju. Jedne tople srpanjske nedjelje gradom šeću Samson i Grgur, Capuletijeve sluge u potrazi za kavgom. Idealna prilika ukaže se kada sretnu sluge iz suparničke obitelji Montecchi. Dolazi do tučnjave i borbe mačevima koja postaje sve masovnija, i u koju se na kraju uključuju čak i sami glavari navedenih veronskih obitelji. Borbu uspijeva prekinuti tek dolazak kneza Scale, koji upozorava obje obitelji da će ih drastično kazniti budu li se neredi ponovili.

Stari Montecchi i njegova supruga sretni su što u tučnjavi nije sudjelovao njihov sin Romeo. No Romeovo ponašanje u posljednje vrijeme je čudno: noću luta šumom, bolno uzdiše, izbjegava društvo, a preko dana se zatvara u svoju zamračenu sobu. Zabrinuti roditelji pokušavaju saznati od Benvolia, Romeova rođaka i najboljega prijatelja, što je tome uzrok. Benvolio uskoro otkriva da je Romeo zaljubljen, ali nesretno, jer lijepa Rozalina ne mari za njega. Da bi ga oraspoložio, Benvolio predlaže da navečer tajno pohode bal koji priređuju Capuletijevi, uvjeravajući ga da će ondje među veronskim ljepoticama pronaći lijek svojoj bolesti. Iako ima čudan predosjećaj da će se dogoditi zlo, Romeo prihvaća prijateljev prijedlog.

Za to vrijeme u domu Capuletijevih uzbuđenje raste. Ne samo zbog bala koji se treba održati već i zbog dolaska mladog grofa Parisa, koji je došao isprositi Capuletijevu kći Giuliettu. Stari Capuleti izjavljuje da je Giulietta još premlada za udaju, no ne skriva svoje zadovoljstvo Parisovom ponudom. Trinaestogodišnja Giulietta prekrasna je djevojka puna života. Još neiskusna u ljubavi, smjerno obećava ocu da će se nastojati svidjeti Parisu kada ga bude upoznala na plesu.

No te noći Giulietta susreće Romea i u hipu Paris i Rozalinda bivaju zaboravljeni. Bila je to ljubav na prvi pogled. Problemi nastaju kada Tebaldo, nećak gospođe Capuleti, prepozna maskiranog Romea i hoće se odmah s njim obračunati. Stari ga Capuleti uspijeva nekako smiriti, ali ne i zatomiti njegovu želju za osvetom.

 Nakon bala, Romeo se nađe u vrtu ispod Giuliettina prozora. Dvoje zaljubljenih zaklinju se na vječnu ljubav i odlučuju se vjenčati. Fra Lovro, franjevački redovnik, zabrinut je zbog njihove nagle i strasne ljubavi. Ipak, pristaje ih tajno vjenčati, nadajući se da bi njihovo vjenčanje moglo prekinuti krvave sukobe između njihovih obitelji.

Ali sudbina stavlja novu prepreku. Romeo, koji se netom tajno vjenčao s Giulietom, nađe svoje prijatelje Mercuzija i Benvolija u svađi sa Tebaldom, koji se došao osvetiti. Tebaldo naziva Romea huljom i izaziva ga na dvoboj no Romeo ne prihvaća borbu. Izjavljuje da Capuletijeve voli jednako kao svoju obitelj. Svi su iznenađeni Romeovim ponašanjem. Vatreni Mercuzio prihvaća Tebaldov izazov. Prije nego ih Romeo uspijeva rastaviti, Tebaldo probode Mercuzija.

Ispunjen osjećajem krivnje i nabujale mržnje zbog stradalog prijatelja, Romeo nasrće na Tebalda. U borbi na život i smrt Romeo pobjeđuje svog suparnika. Zbog Tebaldovog ubojstva Romeo mora u progonstvo. Giulietta s uzbuđenjem iščekuje svoju prvu bračnu noć, a tada stiže dadilja s lošim vijestima: njezin rođak Tebaldo je mrtav, a knez je potjerao Romea iz grada. Giulietti, skrhanom bolom, dadilja otkriva da se Romeo sakrio u ćeliji kod fra Lovre.

Stari Capuleti strašno je pogođen Tebaldovom smrti, a još više patnjom svoje miljenice Giuliette. Stoga odlučuje da je najbolje odmah sve pripremiti za Giuliettino vjenčanje s grofom Parisom. No Giulietta se odbija udati za Parisa, što naljuti starog Capuletija. Ne nalazeći od nikoga na razumijevanje i pomoć, Giulietta odlazi fra Lovri koji smišlja opasan plan: Giulietta treba popiti tajanstveni napitak koji će na 42 sata zaustaviti njezino disanje pa će svi pomisliti da je mrtva. Kroz to vrijeme fratar će poslati glasnika po Romea, koji se sklonio u Mantovu. Potom će se Romeo i Lovro sakriti u grobnicu i pričekati dok se Giulietta ne probudi. Romeo će je odvesti sa sobom, a kada fra Lovro objavi da su vjenčani moći će se oboje vratiti u Veronu. Giulietta ispija napitak.

Idućeg jutra, kada je dadilja došla u Giuliettinu sobu kako bi je pripremila za vjenčanje, vidi njezino beživotno tijelo i u kući Capuletijevih zavlada duboka tuga.

Fra Lovro šalje Romeu poruku, no pismonoša ne uspijeva stići do Mantove. Romeov sluga Baltazar prvi stiže do Romea priopći mu da je Giulietta mrtva. Izvan sebe od boli, Romeo kupuje otrov i juri u Veronu. Pred grobnicom nalazi žalosnog Parisa koji ga ne želi prpoustiti do tijela voljene. Dolazi do borbe u kojoj Romeo ubija Parisa. Posljednja Parisova želja bila je da bude pokopan uz Giuliettu, što mu Romeo i obeća. Kada ugleda svoju voljenu Giuliettu, Romeo, misleći da je mrtva, ispija otrov i umire.

Fra Lovro je požurio u grobnicu kako bi bio ondje kada se Giulietta probudi. Kada je stgao našao je Parisa i Romea mrtve. Uskoro napitak prestaje djelovati i Giulietta se budi. Kada otkrije da je Romeo mrtav, ne želi izaći iz grobnice. Uzima Romeov bodež i ubija se. Tragična smrt Romea i Giuliette ujedinila je njihove obitelji i prekinula dugogodišnju mržnju.

Mjesto radnje: Radnja se odvija u Veroni i Mantovi

Vrijeme radnje: Nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. - 15. st.

Tema: Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja: Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Bilješke o piscu:

William Shakespeare rodio se 1564. u engleskom gradiću Stratfordu na rijeci Avon u imućnoj obitelji. Otac mu je bio trgovac i ugledan građanin, pa je bio čak i biran za gradonačelnika. Međutim, oko 1577. obitelj je zapala u materijalne poteškoće i osiromašila. Godine 1582. William se ženi sa osam godina starijom Ann Hathaway. Ubrzo im se rađa kći Susan, a dvije godine kasnije blizanci Hamnet i Judit. Shakespeareu se zameće svaki trag do 1592. kada saznajemo da je u Londonu gdje se bavi glumom i pisanjem drama. Shakespeare je pisao vrlo mnogo, a njegove drame su često izvođenje te stječe ugled najboljega engleskoga pisca komedija i tragedija. Finacijski neovisan, Shakespeare postaje suvlasnikom poznatog kazališta „The Globe“. Potkraj života vraća se u rodni Stratford gdje umire 1616. g.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Giulietta, Otelo, Kralj Lear, Macbet (tragedije); San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica (komedije). Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi ljubavni Soneti.

Kratak sadržaj:

Dječak Robinson živio je s roditeljima u Engleskoj. Htio je kada odraste da bude mornar i da putuje svijetom. Svaki dan je na obali gledao brodove i mornare kako iskrcavaju robu. Cijelo vrijeme razmišljao je odakle je ta roba došla. Jednog dana otac mu je rekao da želi da postane trgovac i da nastavi posao koji je on započeo. Robinson je to prihvatio, ali dok je robu prodavao uvijek je mislio odakle je ona došla i kakav je i koliki put prešla. Jednog dana sreo je prijatelja koji se spremao na put u London. Prijatelj ga je pozvao da pođe s njim. Robinson je pristao ali se bojao to reći svojim roditeljima. Ukrcao se i otplovio u nepoznato. Na putu ih je zahvatilo nevrjeme. Robinson se jako uplašio pa je otišao u svoju kabinu. Ujutro kada se bura smirila stigli su u London. Robinson se tada oprostio od prijatelja. Šetajući gradom sreo je jednog mornara koji mu je ponudio da će ga besplatno prevesti nazad k ocu. Nakon duge plovidbe u daljini su ugledali crnu točku. Ta točka je bila gusarski brod. Digli su jedra i krenuli punom snagom ali su ih gusari ipak stigli. Prešli su na njihov brod i zauzeli ga. Neke su mornare ubili, a neke bacili morskim psima. Robinsona su uzeli u robstvo. Putem je naišla jaka bura. Brod je bio pun vode. Mornari su pumpali, ali to nije ništa pomagalo. Brod je potonuo. Robinson se probudio na pustom otoku. Prvo je pokušao naći skrovište. Na vrhu jednog brežuljka bila je pećina. Robinson je odlučio da se smjesti u nju. Htio je znati kada je koji dan pa je napravio kalendar. Pokraj njegove pećine bila su dva stabla. Znao je da je danas nedjelja 26. svibanj 1654. g. i za svaki je dan na stablu urezao crtu. Jeo je kukuruz, a pio vodu iz izvora blizu njegove pećine. Četvrtog dana želio je promijeniti jelo i pošao je otokom u potrazi za hranom. Primijetio je da tamo ima divljih koza, ali da bi ih mogao uloviti bio mu je potreban luk i strijela. Sutradan je napravio luk. Strijele je bilo teže napraviti jer ih je trebalo šiljiti, a to je teško išlo kamenim nožem. Od lišća je napravio odjeću, sandale, kapu i vreću. Sutradan je krenuo u lov. Uhvatio je jednu kozu i ponio ju kući. Ogulio je kožu i počeo jesti sirovo meso, ali mu nije bilo ukusno pa je odlučio da meso stavi na vrući pijesak. Sunce je bilo tako jako da je meso bilo polupečeno. Pala je noć i Robinson je odlučio spavati, legao je na slamu i zaspao. Oko ponoći započela je jaka kiša. Jedan grom je udario blizu njegove pećine i on se jako uplašio. Kada je izašao van vidio je da drvo pred njegovom pećinom gori. Bio je sretan, kada je vidio vatru to je bilo veliko otkriće, jer je sada mogao jesti pečeno meso i grijati se noću. Morao je paziti da se vatra ne ugasi. Sutradan je ispleo mrežu i krenuo u ribolov. Uhvatio je tri ribe, ali je dvije pustio jer su bile male. Zadržao se dugo ne misleći na vatru, a kada se sjetio bilo je kasno jer se vatra ugasila. Robinson je tužan otišao u krevet. Ujutro se probudio bolestan. Mislio je da bi mu majka skuhala čaj da je sada kod kuće. Iznenada se zemlja počela tresti. Vulkan je proradio i izbacio užarenu lavu. Robinson se uplašio ali kada je vidio da lava pali drveće bio je sretan jer je na taj način ponovno došao do vatre. Od cigli što ih je sušio napravio je peć. Riba što ju je lovio više mu nije bila fina pečena nego ju je kuhao.

Počeo je praviti lonce ali je imao jedan problem, lonci su propuštali vodu. Na dno lonca je stavio sol tako da voda nije izlazila van. Oko kuće je zasadio drveće pa je imao i dvorište, pokušao je napraviti i stol i stolice. Kada je počeo bušiti rupu u drvetu odjednom su počele letjeti iskre koje su palile vatru. To je bilo novo otkriće kako da vatru dobije kada on to želi. Bojao se da neće imati što jesti kada dođe zima jer će biti previše hladno, pa je odlučio napraviti podrum u kojem će spremati hranu. Lopatom koju je napravio od školjke iskopao je duboku rupu i u nju spremao zimnicu. Nakon nekog vremena odlučio je napraviti čamac. Zapalio je jedno drvo i obrađivao ga dok nije izgledalo kao čamac. Odlučio ga je isprobati, pa sjedne i otisne se dalje od otoka. Struja je bila jaka i nosila ga sve dalje. Jedva je uspio da se izvuče. U daljini je vidio brod koji prilazi otoku. Bura je bila jaka i brod je počeo tonuti. Sutradan je otišao do broda i tamo ugledao psa koji je jedini preživio brodolom. Robinson je psa poveo sa sobom i dao mu ime Džek. Jednog dana čuo je jaku buku sa obale. Kada je pogledao uplašio se jer su na otok stigli ljudožderi. Vodili su jednog divljaka. Divljak se otrgnuo i pobjegao im. Za njim su krenula dva ljudoždera. Robinson je pomogao divljaku i spasio ga od ljudoždera. Pošto je bio petak Robinson je divljaka nazvao Petko. Petko je u početku bio plašljiv. Robinson ga je odveo u pećinu i učio ga engleski. Petko i Robinson su razgovarali o ljudožderima. Ujutro se u daljini vidio brod koji je topovima dozivao pomoć. Petko i Robinson su sa tog broda uzeli puške, pištolje, barut i top. Divljaci su opet došli na otok ali su sada Petko i Robinson bili naoružani. Pucali su jednom iz topa i svi su pobjegli, samo je u jednom čamcu ostao starac koji se nije mogao micati. Petko dotrča čamcu i počne grliti starca jer je to bio njegov otac Četvrtko. On je krenuo po pomoć na drugi otok. Robinson i Petko su u daljini ugledali brod koji je prilazio otoku. Sutradan je došao jedan divljak i rekao da je Petkov otac umro. Petko se ražalostio. Brod koji je dolazio bio je europski. Petko i Robinson su krenuli na put. Kada su stigli u Englesku Robinson je otišao kući gdje je našao oca. Nakon pozdravljanja Robinson ga je upitao gdje mu je majka, ali on mu je odgovorio da je ona umrla. Kada je došla zima Petko je bio začuđen jer nikad prije nije vidio snijeg i stalno je bio uz peć. Robinson i Petko nastavili su zajedno živjeti.

Vrsta djela: Roman

Mjesto radnje: York, pusti otok

Vrijeme radnje: 1632. – 1637. g.

Tema: Robinsonov boravak na pustom otoku

Osnovna misao: Treba biti snalažljiv da bi se preživjelo

Pouka: Uvijek treba tražiti izlaz iz teških situacija, ne treba se predati.

Bilješke o piscu:

Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. g do 1731.g. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka koji je zasnovan na stvarnom događaju. To je priča o brodolomcu koji se udaljen od civilizacije uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders. Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge Dnevnik kugine godine.

Kratak sadržaj:

U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.

Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi. Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.

Mjesto radnje: selo Druškovac

Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti, promatranog lika s njegovim tragičnim krajem - ludilom.

Bilješke o piscu:

Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

Kratak sadržaj:

Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, a Manda, njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i da će imati dijete. Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala da je napravila dijete s Pereljom koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući nego u štali. Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je Jolu da se dijete rodi u kući.

Tema: Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.

Ideja: Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.

Analiza likova:

Maša - Odrasla je bez oca. Emotivno je vezana uz majku, voli je i poštuje. Zaručena je od kad joj je bilo petnaest godina za dečka kojeg zapravo i ne poznaje. Ljubav prema Perelji javlja se iznenada i ona se toj ljubavi potpuno predaje iako je svjesna strašnih posljedica.

Jole - Postariji čovjek, povratnik iz Amerike. Život mu je bio mukotrpan, a teški fizički poslovi ostavili su trag na njegovom tjelesnom i mentalnom zdravlju. Snažan je čovjek koj ne trpi prigovore. Tip je seoskog gospodara kome se u kući svi moraju pogoravati i čija se riječ mora poštovati.

Manda - Tipična lička seoska žena. Pokorava se mužu u svim njegovim željma, shvaća njegove namjere, no stavlja se na stranu kćeri. Često ponavlja svoje uvjerenje: „Što š, ćerce, nema druge man šutit i trpit.“

Perelja - Pravi seoski momak, snažan, ponosan, hvalisav, a u duši nježan. Uporan je svojim nastojanjima prema Maši, iskreno je voli. U obračunu s Jolom ne želi ga povrijediti i to Jole iskorištava. Njegova se ljubav i upornost na kraju isplatila.

Ivan - Markov sin, vraća se iz Amerike da bi oženio domaću djevojku jer voli svoj kraj i ljude i smatra da su domaće djevojke ljepše od stranih. Iako se vratio iz Amerike u duši je tradicionalan lički muškarac.

Tomo - Seoska šaljivčina. Pun je šala, naročito se voli šaliti sa ženama. Uvijek se nađe tamo gdje se nešto zanimljivo događa. Svi ga prihvaćaju u društvu.

Bilješke o piscu:

Pero Budak rođen je u Trebinju 1917. Otac mu je bio željeznički službenik pa se obitelj zbog očeve službe često selila dok se nije stalno nastanila u Zagrebu. Osnovnu školu započeo je u Nikšiću u Crnoj Gori, nastavio u Lovincu u Lici, rodnom mjestu svojih roditelja, a završio u Zagrebu. U Zagrebu je završio i gimnaziju te nastavio studirati medicinu. Kazalište ga je toliko privuklo da je napustio studij medicine, završio kazališnu akademiju te izvjesno vrijeme nastupao kao glumac u zagrebačkim kazalištima. Glumio je i u prvom hrvatskom igranom filmu o Vatroslavu Lisinskom snimljenom još za vrijeme NDH. Piše drame, komedije, pjesme i romane. Više godina bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika i pokretač niza izdavačkih djelatnosti, a za svoj rad dobio je više nagrada i priznanja.
Djela - Mećava, Potez kistom, Proljeće bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor, Nakot Balabana (drame); Klupko, Na trnu i kamenu, Tišina, snimamo (komedije); Lipe su procvale, Kolo, Dosta je i čemu, Svilen konjic, Otkos, Visoko gore, Sanci i bezdanci, Neznana rijeka, Posljednji valcer, Moja domovina, Molitva, Prag doma moga, Stare slave djedovina (zbirke pjesama); Komarac Zuzuka, Ignac klinac, Jaje jaje, Lovac Mile i druge pjesme za djecu (pjesme za djecu); Dlanom o dlan, Povratnik, Testament, Za svakoga (vesele igre, šale i pošalice); U močvari, U suzama i smijehu, Iza zavjese, Karanova soba, Sonata u dmolu, Atelje, I norija je meštrija (prvi roman hrvatske književnosti na kajkavskom dijalektu), Nailaze vode (romani).
Najveći uspjeh postigao je komedijom Klupko i dramom Mećava.