Kratak sadržaj:

Prvi čin 

Za mjesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve društvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: našelnik grada Anton Antonovič, direktor bolnice Zemljanika, sudac Amos Fjodorovič Ljapkin Tjapkin, školski nadzornik Luka Lukič, poštar Ivan Kuzmič, varoške spahije Dopčinski i Bopčinski... Lik koji je iznad njih, koji pokreće radnju jeste Hlestakov, sitni činovnik iz Petrograda. Načelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopći iznenadnu i neprijatnu vijest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reči saznajemo da u bolnici vlada prljavština, bolesnici liče na kovače, nema bolesničkih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, puši se duhan. U sreskom sudu je općti nered. Sudac uzima mito - lovačke kućice, načelnik sve što mu padne šaka - skupocjenu bundu, šal ili bilo što drugo. Dolaze spahije Dopčinski i Bopčinski sa vijesti da je u gradskoj gostionici činovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovič Hlestakov, da je tu već dvije nedjelje. Nastaje dilema što raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraže revizora, ali kako kad ne znaju ništa o njegovom izgledu.

Drugi čin

Mjesto dešavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hlestakov i njegov momak Osip. Već je drugi mjesec kako je Hlestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj - do svojih roditelja. U gradu ništa ne plaća, gostioničar prijeti da će ga prijaviti vlastima i otjerati u zatvor. Nastaje izuzetno komična situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.

Treči čin

Razgovor načelnikove žene Ane Andrejevne i kćerke Marije. I one su uzbuđene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopčinski im javlja da će u njihovu kuću na smještaj doći revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi. Načelnik dovodi u kuću uglednog gosta. Do izražaja prvo dolazi provincijski duh načelnikove žene i kćerke. One su fascinirane prisustvom i pričom Hlestakova o petrogradskom životu. Pošto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neiživljenosti i potrebe za životom u velikom gradu i svijetu otmjenosti. Hlestakov, u pričanju, gubi granicu između istinitog i izmišljenog. Njegova priča ima svoje činjenice. Načelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok priča, živi život o kojem je sanjao kao sitan činovnik.

Četvrti čin

Do kraja se uobličava motiv korupcije i podmićivanja kao sredstva u očuvanju položaja u društvu. Korupcija i malograđansko ponašanje malih ljudi u malom mjestu spram važnih ličnosti, uveliko su došli do izražaja, što dobija i vanvremensko značenje. Prvo Hlestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudac. Prilazi zaplašeno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videći povoljnu priliku, Hlastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmićuje, on ima još jednu crtu: potrebu da svakog od bližnjih podkazuje i još više obilježi greškama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u što boljem svjetlu. Dolaze i trgovci koji se žale na načelnika. Njegova gramzivost poprima takve dimenzije da se ničega ne libi - sve nosi, pa čak i suve šljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi što više dobio, on i po dva rođendana slavi godišnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Načelnikovu bahatost i samovolju potvrđuje i žena jednog podoficira, čijeg je muža nezakonito oterao u vojsku a nju išibao. Hlestakov se naizmjenično udvara načelnikovoj ženi i kćerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi načelnikovu kćerku. Hlestakov piše pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, čiji ce se sadržaj otkriti na kraju. Odlazi u kočijama, sa izgovorom da će to biti nakratko, a načelnikova porodica ostaje presretna što je sve dobilo takav neslućeni obrat.

Peti čin

Ovaj čin donosi rješenje, ali na način kako je komedija i počela. Na početku ovog čina data je slika malograđanske porodične sreće. Načelnik u udaji kćerke vidi izuzenu šansu za svoje napredovanje u službi. Vjerujući da se visoko vinuo, izriče prijetnje i osvetu svima koji su se žalili na njega. Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako činovničkog tako i trgovačkog svijeta, Gogolj i treći put na pozornicu izvodi i suca, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da načelniku čestitaju na udaji kćerke i da sa njim podele zadovoljstvo i sreću. A onda - šok za sve njih. Dolazi poštar sa pismom Hlestakova koje je upućeno prijatelju u Petrograd. Počinje čitanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hlestakov podsmijeh upućen svima koji su uvjereni da nešto znače u tom provincijskom životu. Pismo otkriva da Hlestakov nije nikakav revizor, niti neka važna ličnost, već slučajni prolaznik i prevarant, te da je načelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismijan. I dok još traje stanje izazvano brukom koja je došla sa pismom, stiže gromovita vijest o dolasku pravog revizora. Ova vijest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nijemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni riječi. Tako se završava Gogoljeva komedija u kojoj, na prvi pogled, sve deluje obično, a opet izuzetno i neponovljivo.

Bilješke o piscu:

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno - društvene prilike. Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta, dok mu se majka brinula o odgoju djece.

Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski – pjesnik, romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.

Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852. Svoj prvi književni pokušaj, Hans Kihelgarten, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.

Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijedaka, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, nije napisao realističkim nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, Mirgorod i Arabeske.

Pripovijetke: Soročinski sajam, Utopljenica, Noć uoći Božića, Začarano mjesto, Nevski prospekt,Ludokovi zapisi, Portret, Kočija, Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović i najvažnija Kabanica. Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije Ženidba i Revizor, roman poema Mrtve duše i povijesni roman Taras Bulja. Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati "ocem ruske prozne književnost" kao što se Puškin smatra "ocem ruske poezije".

Kratak sadržaj:

U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

Karakterizacija likova:

Akakije Akakijevič - Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četiristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:

Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;" Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:

Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim."
Nije se prepuštao nikakvim užicima:

... lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?

... u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja.

Petrovič - Bivši kmet, krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre ćudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.

Citat: str. 211
Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala.

Važna osoba - Viši policijski general kojemu se za pomoć obratio Akakije. Volio se praviti važan:

Citat: str. 219
Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe.

Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:

Citat: str. 222
Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama?
Shvaćate li vi to, shvaćate li? – pitam ja vas.

Dojam o djelu:

Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuče, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cijeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.

Bilješka o piscu:

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno - društvene prilike. Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta, dok mu se majka brinula o odgoju djece. Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu.

Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski – pjesnik, romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.
Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852. Svoj prvi književni pokušaj, Hans Kihelgarten, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.

Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijedaka, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, nije napisao realističkim nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, Mirgorod i Arabeske.

Pripovijetke: Soročinski sajam, Utopljenica, Noć uoći Božića, Začarano mjesto, Nevski prospekt, Ludokovi zapisi, Portret, Kočija, Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović i najvažnija Kabanica. Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije Ženidba i Revizor, roman poema Mrtve duše i povijesni roman Taras Bulja. Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati "ocem ruske prozne književnost" kao što se Puškin smatra "ocem ruske poezije".