Kratak sadržaj:

Prvi čin 

Za mjesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve društvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: našelnik grada Anton Antonovič, direktor bolnice Zemljanika, sudac Amos Fjodorovič Ljapkin Tjapkin, školski nadzornik Luka Lukič, poštar Ivan Kuzmič, varoške spahije Dopčinski i Bopčinski... Lik koji je iznad njih, koji pokreće radnju jeste Hlestakov, sitni činovnik iz Petrograda. Načelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopći iznenadnu i neprijatnu vijest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reči saznajemo da u bolnici vlada prljavština, bolesnici liče na kovače, nema bolesničkih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, puši se duhan. U sreskom sudu je općti nered. Sudac uzima mito - lovačke kućice, načelnik sve što mu padne šaka - skupocjenu bundu, šal ili bilo što drugo. Dolaze spahije Dopčinski i Bopčinski sa vijesti da je u gradskoj gostionici činovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovič Hlestakov, da je tu već dvije nedjelje. Nastaje dilema što raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraže revizora, ali kako kad ne znaju ništa o njegovom izgledu.

Drugi čin

Mjesto dešavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hlestakov i njegov momak Osip. Već je drugi mjesec kako je Hlestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj - do svojih roditelja. U gradu ništa ne plaća, gostioničar prijeti da će ga prijaviti vlastima i otjerati u zatvor. Nastaje izuzetno komična situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.

Treči čin

Razgovor načelnikove žene Ane Andrejevne i kćerke Marije. I one su uzbuđene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopčinski im javlja da će u njihovu kuću na smještaj doći revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi. Načelnik dovodi u kuću uglednog gosta. Do izražaja prvo dolazi provincijski duh načelnikove žene i kćerke. One su fascinirane prisustvom i pričom Hlestakova o petrogradskom životu. Pošto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neiživljenosti i potrebe za životom u velikom gradu i svijetu otmjenosti. Hlestakov, u pričanju, gubi granicu između istinitog i izmišljenog. Njegova priča ima svoje činjenice. Načelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok priča, živi život o kojem je sanjao kao sitan činovnik.

Četvrti čin

Do kraja se uobličava motiv korupcije i podmićivanja kao sredstva u očuvanju položaja u društvu. Korupcija i malograđansko ponašanje malih ljudi u malom mjestu spram važnih ličnosti, uveliko su došli do izražaja, što dobija i vanvremensko značenje. Prvo Hlestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudac. Prilazi zaplašeno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videći povoljnu priliku, Hlastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmićuje, on ima još jednu crtu: potrebu da svakog od bližnjih podkazuje i još više obilježi greškama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u što boljem svjetlu. Dolaze i trgovci koji se žale na načelnika. Njegova gramzivost poprima takve dimenzije da se ničega ne libi - sve nosi, pa čak i suve šljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi što više dobio, on i po dva rođendana slavi godišnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Načelnikovu bahatost i samovolju potvrđuje i žena jednog podoficira, čijeg je muža nezakonito oterao u vojsku a nju išibao. Hlestakov se naizmjenično udvara načelnikovoj ženi i kćerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi načelnikovu kćerku. Hlestakov piše pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, čiji ce se sadržaj otkriti na kraju. Odlazi u kočijama, sa izgovorom da će to biti nakratko, a načelnikova porodica ostaje presretna što je sve dobilo takav neslućeni obrat.

Peti čin

Ovaj čin donosi rješenje, ali na način kako je komedija i počela. Na početku ovog čina data je slika malograđanske porodične sreće. Načelnik u udaji kćerke vidi izuzenu šansu za svoje napredovanje u službi. Vjerujući da se visoko vinuo, izriče prijetnje i osvetu svima koji su se žalili na njega. Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako činovničkog tako i trgovačkog svijeta, Gogolj i treći put na pozornicu izvodi i suca, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da načelniku čestitaju na udaji kćerke i da sa njim podele zadovoljstvo i sreću. A onda - šok za sve njih. Dolazi poštar sa pismom Hlestakova koje je upućeno prijatelju u Petrograd. Počinje čitanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hlestakov podsmijeh upućen svima koji su uvjereni da nešto znače u tom provincijskom životu. Pismo otkriva da Hlestakov nije nikakav revizor, niti neka važna ličnost, već slučajni prolaznik i prevarant, te da je načelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismijan. I dok još traje stanje izazvano brukom koja je došla sa pismom, stiže gromovita vijest o dolasku pravog revizora. Ova vijest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nijemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni riječi. Tako se završava Gogoljeva komedija u kojoj, na prvi pogled, sve deluje obično, a opet izuzetno i neponovljivo.

Bilješke o piscu:

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno - društvene prilike. Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta, dok mu se majka brinula o odgoju djece.

Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski – pjesnik, romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.

Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852. Svoj prvi književni pokušaj, Hans Kihelgarten, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.

Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijedaka, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, nije napisao realističkim nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, Mirgorod i Arabeske.

Pripovijetke: Soročinski sajam, Utopljenica, Noć uoći Božića, Začarano mjesto, Nevski prospekt,Ludokovi zapisi, Portret, Kočija, Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović i najvažnija Kabanica. Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije Ženidba i Revizor, roman poema Mrtve duše i povijesni roman Taras Bulja. Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati "ocem ruske prozne književnost" kao što se Puškin smatra "ocem ruske poezije".